Muzej (od starogrčkog . μουσείο[ν], musío - sjedište Muza) je naziv za ustanovu i zgradu, u kojoj se čuvaju, proučavaju i izlažu - kronološki ili tematski - zbirke starina i umjetnina, te prirodoslovnih, tehničkih i sl. predmeta.

Dijele se na:

znanstvene (arheološki, povijesni, etnografski, prirodoslovni, tehnički, vojni, kriminalistički, higijenski, školski, pomorski i dr.)
umjetničke (koji sadrže zbirke slika, skulptura, grafika i objekata primijenjene umjetnosti).

Po karakteru, strukturi i teritorijalnoj kompetenciji na državne, zemaljske, pokrajinske, gradske i zavičajne. Često se upotrebljavaju i nazivi galerija (za veće zbirke slika i skulptura) i kabinet (za zbirke grafika, novaca i medalja .

Osim izložbenih prostorija, suvremeni muzej ima spremišta (čitav se inventar rijetko izlaže), prostorije za restauriranje i prepariranje muzejskih predmeta, fotografski laboratorij, prostorije za stručno osoblje, s inventarima i bibliotekom.

U Hrvatskoj djeluje 146 muzeja, galeriji, muzejskih zbirki te sedamdesetak crkvenih zbirki. O muzejskoj građi brinu se stručno muzejsko osoblje, kustosi, preparatori i restauratori.

Povijest muzeja

Prvi zapis o umjetničkoj zbirci dragocjenosti sakupljenoj u ratnim pohodima potječe iz grada Suze (oko 1176. pne.). U Perzopolisu se spominju palače s riznicama i kipovima grčke umjetnosti, u svečanim zgodama otvorene javnosti.

U 5. st. pne. na atenskoj akropoli nalaze se arhetipski oblici budućih galerija i muzeja (Pinakoteka uz propileje, Chalkoteka sa izloženim kipovima ispod Partenona, Stoa poikile - trijem ispod akropole urešen slikama s motivima bitke kraj Maratona). Također, riznice u svetištima uz hramove u Ateni, Korintu, Olimpiji, Delfima i dr. sa zavjetnim darovima o kojima su se brinuli hieropoei, čuvari i svećenici. Oni su izrađivali popise s posjetiteljima. U helenizmu nastaju prvi muzeji uz knjižnice, kao središta znanstvene, kulturne i umjetničke djelatnosti (Aleksandrija u 3. st. pne., Pergamon u 2. st. pne.).

Antički Rim ne poznaje muzeje kao instituciju, ali prikuplja i javno, u knjižnicama, dvoranama termi, hramovima ili na otvorenom, izlaže brojna djela likovne umjetnosti.

Današnji tip muzeja javlja se u doba renesanse u Italiji. Zbirka Lorenca Veličanstvenog u Firenci naziva se Musei dei codici e cimeli artistici (Muzej kodeksa i umjetničkim gemama). Od 16. st. zanimanje za prikupljanje kulturno-povijesno-znanstvene građe (curiosa naturalia) raste i javljaju se galerije u kojima se čuvaju umjetnička djela.

U 18. st. grade se prve muzejske zgrade prilagođene muzejskoj građi i otvorene javnosti: Asmolean Museum u Oxfordu, s tiskanim pravilima iz 1714., naplaćuje ulaz pod vodstvom kustosa; Naturhistorisches Museum u Beču (1748.); British Museum u Londonu (1753.) i dr.

Francuska revolucija dovodi do stvaranja mnogih javnih muzeja. U 19. st. dolazi do prvih specijalističkih razvrstavanja muzeja. S jedne strane pokušavaju se stvoriti enciklopedijski muzeji s edukativnim pristupom (Metropolitan Museum of Art u New Yorku i Museum of Fine Arts u Bostonu), a s druge strane, slijedom pojave novih znanstvenih disciplina, muzejske zbirke prerastaju u specijalizirane muzeje:

arheološke (1802. osnovan je lapidarij u Augustovu hramu u Puli; Arheološki muzej u Splitu osnovan je 1820., a u Zadru 1830.),
umjetnički muzeje i galerije (National Gallery u Londonu iz 1842., Ermitaž u Petrogradu iz 1852., Strosmajerova galerija starih majstora u Zagrebu iz 1868. i dr.),
tehničke muzeje (Conservatoire National des Arts et Métiers u Parizu iz 1794.; Deutches Museum von Meisterwercken der Neturwissenschaft und Technik u Münchenu iz 1903.),
povijesne muzeje (Muzej Napoleona u Parizu; Heeresmuseum u Beču),
etnografske muzeje (1837. u Leidenu; Museum fur Völkerkunde u Beču iz 1876.; Etnografski muzej u Splitu iz 1910. i u Zagrebu 1919.),
prirodoslovne muzeje (Narodni prirodoslovni muzej u Parizu iz 1793.; National Museum of Natural History u okviru Smithsonian Institution u Washingtonu iz 1846.; American Museum of Natural History u New Yorku iz 1869.),
nacionalne muzeje (Narodni muzej u Zadru iz 1832. i Zagrebu 1846.) koji kod malih naroda afirmiraju nacionalni identitet.

U 20. st. muzeji definiraju različite oblike izlaganja, metodološki oblikovanih kako bi komunicirali s javnošću. Objavljuju se popratni katalozi izložbi i druge publikacije, izrađuju se i prodaju suveniri, organiziraju se predavanja i pedagoške radionice za djecu. U Drugom svjetskom ratu mnoštvo muzeja je uništeno. Poslije rata grade se velike, nove muzejske zgrade: 1959. Guggenheim Museum u New Yorku; 1964. Muzej antropologije u Ciudad de Méxicu; 1973. Muzej van Gogha u Amsterdamu; 1977. Nacionalni muzej moderne umjetnosti u centru Georges Pompidou (tzv. Beaubourg) u Parizu; 1982.; Neue Staatsgalerie u Stuttgartu; ili se izvode sadržajne adaptacije (u Parizu kolodvorska zgrada u Musée d'Orsay, zgrada Hôtel Sallé u Musée Picasso i dr.); otvaraju se eko-muzeji i muzeji na otvorenom.

Potkraj 20. i početkom 21. st. dolazi do razvoja virtualnih muzeja, kao i tematskog okupljanja digitalnih zbirki dostupnih internetom. MOWA (engl. Museum of Web Art) ne postoji kao zgrada, ali ima postav, nudi mogućnost razgledavanja i edukativne programe.

Najvažniji muzeji i galerije

Europa

Firenca: Pitti i Galerija Uffizi, Bargello,
Milano: Galerija Brera,
Venecija: Galerija Akademije u Veneciji,
Rim: Vatikanski muzeji, Moderna galerija,
Pariz: Muzej povijesti i umjetnosti Louvre, muzej umjetnosti d'Orsay, Centar Georges Pompidou
London: British Museum i National Gallery, Muzej Viktorije i Alberta, Natural History Museum,
Madrid: Muzej umjetnosti Prado,
Bilbao: Muzej moderne umjetnosti Guggenheim Bilbao.
Petrograd: Muzej umjetnosti Ermitaž,
Moskva: Tretjakovska galerija,
München: Stara pinakoteka, Nova pinakoteka, Njemački muzej,
Dresden: Galerija u Dresdenu,
Beč: Umjetničko-povijesni muzej u Beču.
Krakov: Muzej Czartoryski.
Zagreb: Arheološki muzej.