japanski jezik
日本語 • Nihongo
[[Datoteka:
日本語 (japanski jezik)
日本語 (japanski jezik)
|270px]]
Nihongo (japanski jezik) napisano japanskim pismom
Izgovor[nʲihoŋɡo]
Države Japan
 SAD (naročito Havaji)
 Brazil
 Palau
Broj govornikamaternji: 130 miliona[1] (9.)
Jezična porodicaJapanski jezici
  • japanski jezik
PismoJapanska pisma: Kanji (kinesko pismo), Kana (Hiragana, Katakana), japanska brajica
Službeni status
Službeni Japan
 Palau (Angaur)
Jezični kodovi
ISO 639-1ja
ISO 639-2jpn
ISO 639-3jpn
Japanski samoglasnici

Japanski jezik (日本語, nihongo) je službeni jezik Japana, a osim toga se govori i u dijelovima Kine, Koreje i Filipina[2] koji su dugo bili pod japanskom vlašću, i raznim Pacifičkim ostrvima,[3] te područjima gdje živi puno japanskih emigranata (SAD[4][5], Brazil[6]). Japanski emigranti takođe žive u Perui, Argentini, Australiji (posebno u istorčnim državama) i Kanadi (posebno u Vankuveru gde je 1,4% populacije japanskog porekla[7]).

Naziv jezika je nastao je od sledećih reči:

Reč nihon (日本) znači Japan, a nihongo (日本語) u bukvalnom smislu jezik Japana.

Postoji nekoliko teorija o nastanku japanskog jezika, ali znanstvenici se još uvijek razilaze u mišljenjima. Najvjerojatnija teorija povezuje japanski s izumrlim jezicima koji su se u prošlosti upotrebljavali na področju korejskog poluotoka i Mandžurije.[8]

Zbog razvoja u dugogodišnjoj izolaciji, teško je pronaći bilo kakve veze između japanskog i drugih jezika. Japanski jezik zajedno s Ryukyu jezicima spada u japansku jezičnu porodicu.[9] Priznavanjem rjukju jezika kao posebnih od strane lingvista, japanski jezik se u naučnoj literaturi sve manje svrstava u izolovane jezike, a kad uskoro rjukju jezici budu u potpunosti standarizovani, japanski jezik će i zvanično izaći iz klasifikacije koja ga svrstava u izolovane jezike, a u novoj klasifikaciji će se sa pravom pojaviti kategorija „japanska porodica jezika“.[10][11][12]

Pismo

Pismo su Japanci preuzeli od Kineza u 5. stoljeću.[13] Za ideografske kineske znakove zvane kandži (漢字) su razvili vlastiti sistem čitanja i iz njih razvili dva fonemska pisma, hiraganu (ひらがな, hiragana) i katakanu (カタカナ, katakana). Svako od tri pisama ima svoje mjesto i način korištenja. Dok se pojedini kandžiji ili skupine kandžija koriste za zapisivanje imenica i korijena glagola, hiragana se koristi u kombinaciji s kandžijima za zapis gramatičkih nastavaka (glagolska vremena, komparacije pridjeva, i sl.), gramatičke riječi (veznici, članovi itd.) i japanskih riječi za koje ne postoje kandžiji. Katakanom se pišu strane riječi i onomatopejski izrazi, a ponekad se koristi i za naglašavanje pojedinih riječi (slično kao podebljana ili ukošena slova u latinici). Osim ta tri pisma, povremeno se koristi i latinica (ローマ字, romadži), uglavnom za kratice i ponekad za naglašavanje riječi. U japanskom sustavu pisanja moguća su dva smjera pisanja:

Vokabular

Prvobitni japanski jezik zvao se je Jamatokotoba (jezik Jamata). Imao je veoma mali broj glasova, ali je zato imao više kombinacija tih glasova nego današnji japanski. U dodiru sa kineskom kulturom i jezikom, došlo je do velikih promjena u jeziku, što za rezultat ima da današnji japanski rječnik sadrži 55% reči kineskog porekla,5% reči koje su sastavljene i od kineskog i japanskog korena, a samo 35% izvornih čistih japanskih reči.

Fonologija i izgovor

Japanski jezik ima pet samoglasnika.

Prilično su bliski srpskohrvatskim, s iznimkom nezaobljenog [ɯ] umjesto zaobljenog /u/. Taj glas se izgovara slično njemačkom [ü͍].

Suglasnici koji ne postoje u hrvatskom fonološkom sustavu su [ɕ], bezvučni alveopalatalni frikativ koji se izgovara kao meko /š/, [ɸ], bezvučni dvousneni frikativ koji zvuči kao glas između /f/ i /h/, [ɺ], odnosno [ɾ] najbliži su našem /r/, ali prvi je sličan kombinaciji glasova /r/ i /l/ (/l/ ne postoji kao zaseban fonem u japanskom jeziku), dok je drugi najbliži kombinaciji /r/ i /d/. Oba su klasificirana kao alveolarni dotačnici (tap ili flap na engleskom), a [ɺ] je lateralan, poput glasa /l/. Hrvatski glas /r/, za razliku od toga, u standardnom jeziku spada u drhtajne glasove (trill). Glas /n/ se izgovara kao /m/ ispred dvousnenih suglasnika /b/, /p/ i /m/, a ispred /k/, /g/ i /n/ se izgovara [ŋ] te postaje velarni nazal.

Glasovi /y/ i /w/ izgovaraju se slično engleskim varijantama, kao u riječima you odnosno we. U modernom japanskom iza njih ne mogu slijediti samoglasnici /i/ i /e/. Ostali glasovi bliski su hrvatskom fonološkom sustavu.

Važno je napomenuti kako se, i u govoru i pismu, japanski fonološki sustav temelji na slogovnom izgovoru, pa se glasovi izgovaraju i ponekad modificiraju ovisno o suglasniku koji slijedi samoglasnik. Tako red slogova koji počinju s /t/ ima iznimku kad nakon njega slijedi glas /i/, pa postaje /chi/ (pisano romađijem), te je isti slučaj sa /s/ gdje dobivamo /shi/. Druga iznimka je samoglasnik /u/ koji modificira t-red gdje taj slog glasi /tsu/ izgovara se [cu]. Ta pojava naziva se alofonijom.

Gramatika

Osnovna značajka japanske gramatike je "subjekt – objekt – predikat" struktura rečenica, za razliku od većine indoeuropskih jezika koji imaju strukturu "subjekt – predikat – objekt". Osim toga postoje samo dva osnovna glagolska vremena, prošlost i sadašnjost (koja se ponekad naziva i "ne-prošlost", zbog činjenice da se upotrebljava i za izražavanje budućnosti). Imenice nemaju spola niti broja. Pravila za konjugaciju glagola i pridjeva su relativno jednostavna i skoro uopće nemaju iznimki, a deklinacije imenica ne postoje.

Iako su osnovna pravila japanskog prilično jasna, problemi pri učenju tog jezika nastaju zbog različitih načina ophođenja ovisno o položaju govornika i njegovih sugovornika na socijalnoj ljestvici. Ovisno o tome da li govorite s nadređenima, nepoznatim osobama, prijateljima ili članovima vlastite obitelji, koriste se različite riječi i različiti glagolski oblici. Osnovna podjela razina "pristojnosti" jezika je na obični oblik (砕けた, kudaketa), jednostavni pristojni oblik (丁寧語, teineigo) i napredni pristojni oblik (敬語, keigo).

Japanski spada u aglutinativne jezike, što znači da gramatički nastavci slijede jedan iza drugog nakon osnove, gdje svaki od njih izražava pojedinačno značenje. Na primjer, poseban nastavak za željni oblik, negaciju i prošlost "sljepljuju" se na osnovni glagolski oblik, kao u 帰りたくなかった (nisam/nije se želio/la vratiti).

Nepostojanje roda i broja uzrokuje višeznačnost iskaza ako ga gledamo izvan konteksta. Ipak, padež ili točnije uloga riječi obilježava se gramatičkim česticama. Razlikujemo wa koji označava temu, kao na primjer u わたしはがくせいです (Watashi wa gakusei desu, Ja sam učenik, doslovno U vezi mene, učenik jest), gdje označava da je ja tema rečenice. To znači da u idućoj rečenici možemo reći ペットがあります (Petto ga imasu, Imam kućnog ljubimca, doslovno Ljubimac postoji) i bit će jasno da može biti riječ samo o govorniku jer se tema nije promijenila. Za razliku od wa, ga okvirno odgovara padežu nominativa te često označava subjekt rečenice, ali ne mora i temu razgovora, osobito ako mu je wa prethodio u tekstu ili govoru.

Još neke učestale gramatičke čestice su: wo (izgovara se /o/, riječ koja joj prethodi najčešće je objekt rečenice, odnosno ova čestica najbliža je funkciji akuzativa), ni (blizak dativu i lokativu), no (izražava posvojnost, blizak genitivu) te he(izgovara se /e/, naznačuje smjer kretanja ili slanja). Sve ove čestice označavaju riječ koja im prethodi.

Iako se ne mijenjaju kao u fleksijski bogatim jezicima, i imenice u japanskom podložne su promjenama. Tu je riječ o derivacijskoj promjeni, jer dodavanjem različitih afikasa (prefiksa i sufiksa) mijenjamo značenje riječi. Na primjer, お金 (okane, novac) ili お茶(ocha, čaj), sasvim su prihvatljivi bez početnog o-, ali dodavanje tog prefiksa ima socijalnu funkciju - izražava više poštovanja i prihvatljivije je da ih rabe osobe ženskog roda. S druge strane, sufiksi poput ～たち (tachi) ili ～的 (teki) mogu se dodati određenim imenicama da specifično istaknu množinu, odnosno učine imenicu opisnim pridjevom (kao skupina pridjeva koja u hrvatskom jeziku završava na -an: moderan, renesansan itd..).

U japanskom postoje dvije vrste pridjeva. Jedna od njih se upotrebljava slično imenicama (-na pridjevi), te im je bliska po gramatičkim pravilima. Oblik im je raznolik, a kad se upotrebljavaju prije imenice završavaju na -na. Druga je sličnija glagolima (-i pridjevi) te podložna svim gramatičkim nastavcima koji mogu uslijediti nakog glagoskih osnova. Svi završavaju na -i u neobilježenom obliku.

Japanski glagoli se po japanskoj klasifikaciji dijele u pet skupina, to većina gramatika pisanih za učenike kojima japanski nije materinski jezik upotrebljava osnovnu podjelu na dvije skupine. To su -u glagoli i -ru glagoli. Razlikuju se po promjenama koje se događaju na glagolskoj osnovi kod tvorbe nekih glagolskih oblika i po nastavcima koji im se dodaju u nekim oblicima.

Iako su osnovna pravila japanskog prilično jasna, problemi u učenju tog jezika nastaju zbog različitih načina ophođenja ovisno o položaju govornika i njegovih sugovornika na socijalnoj ljestvici. Ovisno o tome razgovarate li s nadređenima, nepoznatim osobama, prijateljima ili članovima vlastite obitelji, upotrebljavaju se različite riječi i različiti glagolski oblici. Osnovna podjela razina "pristojnosti" jezika je na obični oblik (砕けた, kudaketa), jednostavni pristojni oblik (丁寧語, teineigo) i napredni pristojni oblik (敬語, keigo).

Vidi još

Reference

  1. ↑ (en) „Japanski”. Jezici sveta. Pristupljeno 29. 2. 2008. 
  2. ↑ The Japanese in Colonial Southeast Asia - Google Books. Books.google.com. Retrieved on 2014-06-07.
  3. ↑ Japanese is listed as one of the official languages of Angaur state, Palau (Ethnologe, CIA World Factbook Arhivirano 2020-05-01 na Wayback Machine-u). However, very few Japanese speakers were recorded in the 2005 census.
  4. ↑ „American FactFinder”. Factfinder.census.gov. Arhivirano iz originala na datum 2020-02-12. Pristupljeno 2013-02-01. 
  5. ↑ „Japanese – Source Census 2000, Summary File 3, STP 258”. Mla.org. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-21. Pristupljeno 2012-11-20. 
  6. ↑ „IBGE traça perfil dos imigrantes – Imigração – Made in Japan”. Madeinjapan.uol.com.br. 2008-06-21. Arhivirano iz originala na datum 2012-11-19. Pristupljeno 2012-11-20. 
  7. ↑ „Ethnocultural Portrait of Canada – Data table”. 2.statcan.ca. 2010-06-10. Arhivirano iz originala na datum 2013-12-03. Pristupljeno 2012-11-20. 
  8. ↑ Wade, Nicholas (May 4, 2011). „Finding on Dialects Casts New Light on the Origins of the Japanese People”. The New York Times. Pristupljeno May 7, 2011. 
  9. ↑ Heinrich, Patrick. "What leaves a mark should no longer stain: Progressive erasure and reversing language shift activities in the Ryukyu Islands," Arhivirano 2011-05-16 na Wayback Machine-u First International Small Island Cultures Conference at Kagoshima University, Centre for the Pacific Islands, February 7–10, 2005; citing Shiro Hattori. (1954) Gengo nendaigaku sunawachi goi tokeigaku no hoho ni tsuite ("Concerning the Method of Glottochronology and Lexicostatistics"), Gengo kenkyu (Journal of the Linguistic Society of Japan), Vols. 26/27.
  10. ↑ John R. Bentley. „"The origin of Manyogana", Bulletin of the School of Oriental and African Studies (2001), 64: 59–73”. Cambridge University Press. Pristupljeno 2012-11-20. 
  11. ↑ Shunpei Mizuno, ur. (2002) (Japanese). 韓国人の日本偽史―日本人はビックリ!. Shogakukan. ISBN 4-09-402716-5. 
  12. ↑ Shunpei Mizuno, ur. (2007) (Japanese). 韓vs日「偽史ワールド」. Shogakukan. ISBN 4-09-387703-3. 
  13. ↑ "Buddhist Art of Korea & Japan," Asia Society Museum; "Kanji," JapanGuide.com; "Pottery Arhivirano 2009-10-29 na Wayback Machine-u," MSN Encarta; "History of Japan," JapanVisitor.com. Archived 2009-10-31.

Literatura

Spoljašnje veze

Wikipedia
Wikipedia
Japanski jezik nа Wikipediji
Japanski jezik na Wikimedijinoj ostavi
Kategorije