Nominativ (lat. nominare = imenovati) padež je koji u mnogim jezicima, uključujući srpskohrvatski, označava vršitelja radnje, nositelja zbivanja, stanja ili osobine, nasuprot drugim padežima. Nominativ se često naziva i "prvi" padež. Pojmovi se u rječnicima nalaze redovno u nominativu.

U srpskohrvatskom nominativ odgovara na pitanje tko? ili što? Nominativ je, uz vokativ, samostalan padež.

Služba

Nominativ i bog

• najčešće subjekt

Marko je došao.

Bijeli je cvijet procvao.

Došli su gosti.

• dio imenskog predikata

On je bio mudar.

To nije moj konj.

Vrata su otvorena.

• uz neke glagole (postati, zvati se, ostati, činiti se, biti i dr.), nominativ služi kao i predikatni proširak (na njegovo mjesto u ovim slučajevima ponekad može doći i instrumental)

Postao je liječnik.

Zovem se Bond.James Bond.

Bio je učitelj.

• s veznicima kao i nego nominativ može biti priložna oznaka načina

Odjeknulo je kao bomba.

To nije bio Marko, nego Maja!

Izgledala je kao vila.

• kao pridjevska dopuna

Dobar kao kruh.

• zajedno s veznikom kao može imati i službu priložne oznake vremena

Još kao dijete nije volio to jesti.

• atribut i apozicija kad god se odnose na imenicu u nominativu

Bila je tu i Janja, Ivanova žena, vrlo ozbiljna osoba.

• izvan rečenice nominativ služi za imenovanje bića, stvari, pojava

hrast lužnjak, Hrvatska, mliječna čokolada, Hrvoje Horvat, Jadransko more, Požeška kotlina

Glasovne promjene u nominativu

Neke imenice u nominativu množine muškog roda imaju dugu množinu (nastavci su -ovi, -evi: vuk - vukovi, duh - duhovi), a neki imaju kratku (-i: duh - dusi, vuk - vuci), a neki i dugu i kratku što znači da mogu biti duhovi i dusi, vukovi i vuci.