Kiseline i baze |
---|
Konstanta disocijacije kiseline · Kiselo-bazna ekstrakcija · Teorije kiselina i baza · Kiselo-bazna titracija · Konstanta disocijacije · Funkcija kiselosti · Puferi · pH · Reakcija Protonski afinitet · Autojonizacija vode · Jačina kiseline |
Tipovi kiselina |
Brensted · Luis · Mineralne Organske · Jake Superkiseline · Slabe |
Tipovi baza |
Brensted · Luis · Organske Jake · Superbaze Nenukleofilne · Slabe |
U hemiji, biohemiji, i farmakologiji, konstanta disocijacije je specifični tip konstante ravnoteže koji meri sklonost objekta da se reverzibilno razdvoji (disocira) u manje komponente. Primeri disocijacije su razdvajanje hemijskog kompleksa u molekularne komponente, i razdvanje soli u jonske komponente. Konstanta disocijacije se obično obeležava sa , i one je recipročna vrednost konstante asocijacije. U specijalnom slučaju soli, konstanta disocijacije može isto tako da se zove konstanta jonizacije.
Za opštu reakciju
u kojoj se kompleks razdvaja u x A podjedinica i y B podjedinica, konstanta disocijacije se definiše sa:
gde su [A], [B], i [AxBy] koncentracije A, B, odnosno kompleksa AxBy.
Konstanta disocijacije se obično koristi za opisivanje afiniteta između ligand () (poput lekaa) i proteina (), i.e. kako čvrsto se ligand vezuje za određeni protein. Ligand-protein afiniteti su pod utjecajem ne-kovalentnih intermolekulskih interakcija između dva molekula, kao što su vodonične veze, elektrostatike interakcje, hidrofobne i Van der Valsove veze. Kd je takođe zavisan od koncentracije drugih makromolekula, koji uzrokuju makromolekularnu gužvu.[1][2]
Formiranje ligand-protein kompleksa () se može se može opisati sledećim procesom
čija konstanta disocijacije se definiše sa
gde [], [] i [] označavaju molarne koncentracije proteina, liganda i kompleksa.
Konstanta disocijacije ima molarne jedinice (M), koje odgovaraju koncentraciji liganda [] na kojoj je polovina mesta vezivanja na proteinu zauzeta, i.e. koncentracija liganda, na kojoj je koncentracija proteina sa vezanim ligandom [], jednaka koncentraciji proteina bez vezanog liganda []. Što je manja konstanta disocijacije, to je čvršće ligand vezan, ili to je veći afinitet liganda i proteina. Na primer, ligand sa nanomolarnom (nM) konstantom disocijacije se vezuje čvršće za određeni protein nego ligand sa makromolarnom (M) konstantom disocijacije.
Pod-nanomolarne konstante disocijacije kao rezultat ne-kovalentnih vezujućih interakcija između dva molekula su retke. Ipak, postoje neki važni izuzeci. Biotin i avidin se vezuju sa konstantama disocijacije od oko M = 1 fM = 0.000001 nM.[3] Proteinski inhibitori ribonukleaza isto tako mogu da vežu ribonukleaze sa sličnim M afinitetom.[4]
Konstanta disocijacije za pojedine ligand-protein interakcije je u znatno meri zavisna eksperimentalnih uslova (npr. temperatura, pH i koncentracija soli). Efekata različitih eksperimentalnih uslova je da efektivno menjaju jačinu intermolekularnih interakcija koje vezuju data ligand-protein kompleks.
Lijekovi mogu proizvesti štetne nuspojave putem interakcija s proteinima sa kojima nisu namenjeni ili dizajnirani da interaguju. Zbog toga je znatan deo farmaceutskih istraživanja usmeren na dizajn lekova koji se vezuju samo za njihove ciljane proteine s visokim afinitetom (tipično 0.1-10 nM) ili ka poboljšanju afiniteta pojedinog leka i njegovog in-vivo proteinskog cilja.
Farmakokinetika | |
---|---|
Farmakodinamika | |
Agonizam i antagonizam | |
Drugo | |
Srodna polja/podpolja |