Drijade (grčki: Δρυάδες) su nimfe drveta ili duhovi drveta u grčkoj mitologiji. Drys (δρῦς) na grčkom znači "hrast". Drijade su se prvobitno smatrale nimfama hrastovih stabala, ali je termin evoluirao prema nimfama drveća općenito,[1] ili hibridima čovjeka i drveta u fantaziji. Često je njihova životna snaga bila povezana sa drvetom na kojem su boravili i obično su se nalazili u svetim šumarcima bogova.[2] Smatralo se da su veoma stidljiva stvorenja osim oko boginje Artemide, za koju se znalo da je prijateljica većini nimfa.
To su bile nimfe sa stabala lovora, dobile ime po jednoj od nejada koju su mučili neželjeni seksualni napadi sve dok nije zavapila Geji za pomoć. Majka Zemlja se sažalila na nju i pretvorila Dafnu u stablo lovora.
Malijade, Melijade ili Epimelijade bile su nimfe jabuka i drugih voćaka i zaštitnice ovaca. Grčka riječ melas, od koje potiče njihovo ime, znači i jabuka i ovca. Hesperide, čuvarice zlatnih jabuka, smatrane su ovom vrstom drijada.
Drijade su, kao i sve nimfe, bile natprirodno dugovječne i vezane za svoje domove, ali neke su bile korak dalje od većine nimfa. To su bili Hamadrijade koje su bile sastavni dio njihovog drveća, tako da ako bi drvo umrlo, umrlo bi i hamadrijada povezana s njim. Iz ovih razloga, Drijade i grčki bogovi kažnjavali su svakog smrtnika koji bi povrijedio drveće, a da prethodno nije odobrovoljio drveće-nimfe.
Drijade jasenovog drveta zvale su se Melije.[1] Sestre Melije čuvale su bebu Zeusa u Rejinoj kritskoj pećini. Geja je rodila Melije nakon što ju je oplodila krv kastriranog Urana.
La dernière dryade (Posljednja Drijada) od Gabriel Guay, 1898.
Drijadino sedlo (Cerioporus squamosus) je gljiva koja se nalazi u Sjevernoj Americi, Australiji, Aziji i Evropi na mrtvim stablima, balvanima i panjevima, nazvana tako jer bi ih drijade mogle koristiti kao sjedište.[3]
U zapadnim klasicima kao što je Miltonov "Izgubljeni raj", Drijade se spominju kao način da se prenesu gracioznost i elegancija.[4]
Keats se u svojoj "Odi slavuju" obraća slavuju kao "lakokrila drijada drveća".
U poeziji Donalda Davidsona ilustruju teme tradicije i važnosti prošlosti za sadašnjost.[5]
Pjesnikinja Sylvia Plath ih koristi da simbolizira prirodu u svojoj poeziji u "O teškoćama dočaravanja Drijade" i "O mnoštvu Drijada".[6]
Priča "Draga Drijada" (1924) Olivera Onionsa prikazuje Drijadu koja je uticala na nekoliko romantičnih parova kroz historiju.[7]
Fantatični romani Thomasa Burnetta Swanna često sadrže drijade, zajedno s drugim mitološkim stvorenjima, obično ugroženim pojavom "naprednijih" civilizacija. Swannova priča "Drijada-drvo" smještena je u savremenu Floridu i prikazuje reakciju žene na saznanje da se u vrtu njenog novog muža nalazi drvo koje posjeduje ljubomorna drijada. Priča je adaptirana kao kratki film 2017. godine.[8]
Jezero Drijad na Antarktiku je nazvano po nimfama.[9]
.jpg)
