Prirodoslovni problemi | |
---|---|
Autor(i) | Lucije Anej Seneka |
Originalni naslov | Naturales quaestiones |
Država | Rimsko Carstvo |
Jezik | latinski |
Tematika | filozofija prirode |
Žanr(ovi) | filozofija |
Datum izdanja | 62-64. g. n.e. |
Prirodoslovni problemi (latinski: Naturales quaestiones) djelo je iz oblasti filozofije prirode koje je napisao Lucije Anej Seneka oko 65. godine. To nije sustavna enciklopedija poput Poznavanja prirode Plinija Starijeg, iako s Plinijevim djelom predstavlja jedno od rijetkih rimskih djela posvećenih istraživanju prirodnog svijeta. Senekina ispitivanja prirode odvijaju se uglavnom kroz razmatranje stavova drugih mislilaca, kako grčkih tako i rimskih, premda nije bez originalnih misli. Jedna od najneobičnijih karakteristika djela jest to što Seneka obrazlaganje filozofije prirode kombinira s moralizirajućim epizodama koje, kako se čini, nemaju mnogo veze s glavnim predmetom djela. U posljednje se vrijeme proučavanje Prirodoslovnih problema velikim dijelom usredotočuje upravo na objašnjavanje ove značajke djela. Često se sugerira da je svrha ove kombinacije etike i filozofske "fizike" pokazati usku povezanost između ova dva dijela filozofije, u skladu s postavkama stoicizma.[1]
Najraniji datum (terminus post quem) za nastanak ovog djela jest 60. godina,[2] a općenito se smatra da je napisano između 62. i 64. godine.[3]
Prirodoslovni problemi upućeni su Senekinom prijatelju Luciliju Mlađem:[4]
Nisam nesvjestan, Lucilije, izvrsni čovječe, toga koliko je velik pothvat čije temelje postavljam u svojoj starosti, sada kad sam odlučio proputovati svijetom, potražiti njegove uzroke i tajne i predstaviti ih drugima da o njima uče.
– Seneka, Prirodoslovni problemi, III, 1.
Djelo je izvorno imalo osam knjiga, ali knjizi o Nilu (knjiga 4a) nedostaje drugi dio, dok knjizi o tuči i snijegu (knjiga 4b) nedostaje prva polovica.[3] Ove dvije knjige rukopisna je tradicija spojila u knjigu 4.
Sadržina ovih sedam knjiga je sljedeća:[4]
Znanstvenici se ne slažu o izvornom redoslijedu knjiga.[7][8] Nekoliko znanstvenika smatra da je izvorni redoslijed onaj koji je predložio Harry M. Hine: knjiga 3 (prvo), zatim knjige 4a, 4b, knjiga 5-7, potom knjiga 1 i na kraju knjiga 2.[9][10]
Djelo predstavlja studiju o pitanjima fizike i meteorologije.[11] To je jedno od rijetkih rimskih djela koja se bave znanstvenim pitanjima. To nije sustavno djelo, već zbirka činjenica o prirodi preuzetih iz raznih pisaca, grčkih i rimskih, od kojih mnoge predstavljaju rijetke zanimljivosti. Djelo je prošarano mnogobrojnim moralnim primjedbama; i doista se čini da je koncept cjeline naći utemeljenje etike u poznavanju prirode.[4] U djelu postoji nesporno isprepletanje etičkih zapažanja s pitanjima prirode ("fizike").[3][12]
Uvod u kome se veliča upoznavanje i izučavanje prirode sastavljeno je sasvim u stoičkom duhu. I izbor tema ovisi o stoičkoj tradiciji kakva je prisutna i u Manilijevom spjevu o astronomskim pitanjima. Prirodne se pojave, naime, opisuju ne iz neke ljudske radoznalosti, nego s određenim etičko-filozofskim ciljem: upoznati samo božanstvo. Temelj ovog shvaćanja jest stoičko panteističko poistovjećivanje kozmosa i božanstva, kao i stoičko učenje orijentalnog porijekla o vezama između svemira kao makrokozmosa i čovjeka kao mikrokozmosa.[13]
Stoički su filozofi od samih početaka svoje škole smatrali da je telos (cilj) njihovih napora život kata physin (prema prirodi).[14] Tako je za Seneku vrlina u čovjeku ovisila o tome da se ponaša prirodno.[15] Najviše dobro ili vrlina jest živjeti "u skladu s vlastitom prirodom" (secundum naturam suam vivere, u Ep. 41, 9; Ep. 121, 3), gdje se misli i na prirodu općenito i na vlastitu urođenu prirodu.[15]
Seneka je bio carev savjetnik tijekom ranog dijela Neronove vladavine prije nego što je pao u nemilost, i filozof četiri puta hvali Nerona u Prirodoslovnim problemima. Jedna manje izravna aluzija na njegovu bivšu ulogu može se naći u 2. knjizi, kada se Seneka, tijekom rasprave o munjama (knjiga II, 43) poziva vladare da uvijek konzultiraju svoje savjetnike.[16] Seneka je smatrao da bi poticanje aktivnog interesa za znanost kod Nerona bilo korisno za carev moral.[16]
Što je najvažnije? Da ne pripustite loše namjere u svoj um, da dignete čiste ruke do neba ... da podignete svoj duh visoko iznad slučajnih pojava .... iz tih će razloga proučavanje prirode biti korisno ..... mi ćemo ostaviti iza sebe ono što je gnusno .... odvojite um, koji treba biti uzdignut i velik, od tijela ... kada smo svoj intelekt vježbali na skrivenim nejasnoćama, neće biti ništa manje učinkovit u stvarima koja se vide.
– Seneka, Prirodoslovni problemi, III.
Kontemplacija prirode za Seneku "oslobađa um"[17] i tako omogućuje čovjeku da pobijedi zlo i da iskustvom sveukupnosti (totum)[3] prirode razvije svijest i bude kompatibilniji s izravnim iskustvom Boga, uzdižući vlastitu moralnu prirodu.[17][18]
Za Seneku, Bog je prirodno u svim stvarima:[19][20]
quisquis formator universi fuit sive ille Deus est portens omnium, sive incorporalis ratio, ingentium operum artifex, sive divinus spiritus, per omnia, maxima, minima, aequali intentione diffusus
Tko god je kreirao svemir, bilo svemogući Bog, bilo tjelesni Razum, bilo božanski Duh, jednako se raširio kroz sve stvari, najveće i najmanje.[21]
Postizanje egzistencije u skladu s ispravnim načinom života (koji je etičan) ovisi o tome da li će čovjek to postojanje ispuniti u skladu s načelima prirodnog zakona ili ius naturae (str. 258.[17]) božanskog univerzalnog poretka (Seneka, Pisma o moralu, 76, 23 kao što je prikazano na str. 84-85[15]), inherentnog sveukupnosti prirode.[3][15][17] Izgraditi život u dogovoru s prirodom (όμολογουμένως τή φύσει).[22]
Premda ovo djelo ima malo znanstvene vrijednosti, u srednjem vijeku bilo je korišteno kao prirodoslovni udžbenik.[1]
Poznata povijest teksta započinje u 12. stoljeću.[8] Erazmo Roterdamski nekoć je posjedovao jednu kopiju djela, koja je prije pripadala humanistu Rudolfu Agrikoli iz 15. stoljeća.[23]
Prvo izdanje (editio princeps) objavljeno je u Veneciji 1490. godine.[24]