Logor Belzec | |
---|---|
| |
Pod kontrolom | Nacistička Nemačka |
|
Logor Belzec (nem. Konzentrationslager Belzec, Sonderkommando Belzec der Waffen-SS) bio je nacistički nemački logor smrti u Belzecu kod Lublina u Poljskoj, u kome je između marta 1942. i decembra 1942. ubijeno 434.508 ljudi[1]
Skoro svi ubijeni u Belzecu bili su Jevreji, a sa njima i manji broj Poljaka i Roma[2] Samo dva Jevrejina su preživela boravak u logoru: Rudolf Reder i Haim Hirzman. Zanemarljiv broj preživelih je razlog što se za ovaj logor malo zna i pored ogromnog broja žrtava.
Dana 13. oktobra 1941. Hajnrih Himler je naredio šefu lublinske policije i brigade SS Odilu Globočniku da germanizuje regiju oko grada Zamošć i da osnuje prvi logor smrti u Generalnom gubernatorstvu kod Belzeca. Ovo mesto je izabrano iz 3 razloga:
Logor je izgrađen do marta 1942.
Kristijan Virt i Gotlib Hering postavljeni za direktore logora. Obojica su imali iskustva u eutanaziji hendikepiranih u nacističkoj Nemačkoj. Oni su razvili sistem kojim su zatvorenici gušeni izduvnim gasovima motora koji su cevima sprovođeni u gasne komore. Tri drvene gasne komore su bile maskirane kao barake i tuševi radnog logora. Počele su da rade 17. marta 1942. kada je započela realizacija Operacije Rajnhard. U početku su masovne egzekucije išle sporo zbog tehničkih problema, a gomile leševa sahranjenih ispod tankog sloja zemlje su trulile i nadimale se, i tako izbijale na površinu. Ovaj problem se u drugim logorima eliminisao uvođenjem masovnih kremacija. Kasnije je izgrađeno 6 betonskih gasnih komora koje su mogle istovremeno da prime više od 1000 žrtava. U decembru 1942. u logoru je pogubljena poslednja grupa logoraša. Time je od Jevreja očišćena regija oko Belzeca. Kasnije su zamni ostaci žrtava ekshumirani i izdrobljeni. Logor je rastavljen i njegovo područje je pošumljeno.
Arheološko istraživanje logora Belzec obavljeno je 1997-1998. Komemorativni spomenik na ovom mestu izgrađen je 2004.