Kapital (lat. capitalis - glavni, caput – glava) u ekonomiji predstavlja vrednost (u formi novca, imovine ili ljudskih resursa) koja se ulaže u proizvodnju ili neku drugu ekonomsku delatnost sa osnovnom namenom da se uveća, odnosno da donese dobit.[1] Kapital se može ulagati u proizvodni ili neproizvodni sektor. Međutim, njegova osnovna namena je uvek ista, a to je uvećanje osnovne vrednosti ili proizvodnja drugih dobara. S obzirom da kapital nije prirodno dobro, on se mora proizvesti ili pozajmiti.
Kapital može biti fizički (oprema, proizvodni i poslovni prostori, sirovine, polugotovi i gotovi proizvodi) i finansijski (gotovina, hartije od vrednosti itd). Međutim, treba praviti razliku između kapitala i lične imovine, jer lična imovina ne učestvuje u proizvodnom procesu. U slučaju da se ta imovina proda i dobijeni novac uloži u proizvodnju, lična imovina se u tim uslovima pretvara u kapital.
Kapital se može podeliti i na stalni (fiksni) i opticajni (cirkulirajući). Sredstva koja će se dugo vremena zadržati kao ulaganje u osnovna sredstva predstavljaju stalni (fiksni) kapital, dok ona sredstva koja se koriste za tekuće finansiranje predstavljaju opticajni (cirkulirajući) kapital. Osim toga, postoji podela kapitala na vlasnički i pozajmljeni. Vlasnički je onaj kapital koji vlasnik unosi u proizvodnju i stoga na njega ne plaća kamate, dok se pozajmljeni kapital odnosi na sredstva koja su pozajmljena i za koja se u nekom vremenskom periodu mora vratiti glavnica (pozajmljena vrednost) i kamata. Ulaganje kapitala u neki posao ili projekat sa ciljem da se dobije određena korist se naziva investiciono ulaganje.
Adam Smit definiše kapital kao „onaj deo čovekovih deonica od kojeg se očekuje da će proizvesti prihod”. Ovaj termin je korišten za svu pokretnu imovinu od 16. veka.[2]
Kako se kapitalno dobro održava ili vraća u stanje preprodukcije, zavisi od tipa datog kapitala. U većini slučajeva kapital se zamenjuje nakon perioda deprecijacije dok novije forme kapitala čine dalju upotrebu sadašnjeg kapitala neprofitabilnom. Isto tako je moguće da napreci učine jednu zastarelu formu kapitala ponovo praktičnom. Kapital je distinktni oblik zemljišta (ili neobnovljivog resursa) u smislu da se kapital može povećati ljudskim radom. U bilo kom momentu, totalni fizički kapital se može smatrati kapitalnim deonicama (što ne treba mešati sa kapitalnim deonicama poslovne jedinice).
U fundamentalnom smislu, kapital se sastoji od svega što može da poveća moć osobe da vrši ekonomski koristan rad, kamen ili strela je kapital za pećinskog čoveka koji može da ih koristi kao lovačke instrumente, i putevi su kapital za stanovnike grada. Kapital je unos u produkcionu funkciju. Kuće i lični automobili se obično ne definišu kao kapital nego kao trajna dobra, pošto se oni ne koriste za produkciju prodajnih dobara i usluga.
U marksističkoj političkoj ekonomiji,[3] kapital je novac koji se koristi za kupovinu nečega s ciljem ponovne prodaje uz realizaciju finansijskog profita. Kod Marksa kapital postoji samo unutar procesa ekonomske razmene — on je bogatstvo koje izrasta iz samog procesa cirkulacije, i za Marksa on formira osnovu ekonomskog sistema kapitalizma. U savremenijim školama ekonomije, ova forma kapitala se generalno naziva „finansijskim kapitalom” i razlikuje se od „kapitalnih dobara”.
Klasična[4][5] i neoklasičkan ekonomija[6][7] smatraju kapital jednim od faktora proizvodnje[8][9][10] (zajedno sa drugim faktorima: zemljištem i radom). Svi drugi proizvodni imputi se nazivaju nematerijalnim u klasičnoj ekonomiji. Time su obuhvaćeni organizacija, preduzetništvo, znanje, dobra volja, ili menadžment (koji neki karakterišu kao talenat, društveni kapital[11][12] ili instrukcioni kapital).
Faktorima proizvodnje se smatraju:
Ove posebne pogodnosti prenete su u savremenu ekonomsku teoriju.[13][14] Jedna dodatna kategorija kapitala su deonice. Kao takve, njihova vrednost se procenjuje u datom vremenskom trenutku. U kontrastu s tim, investicija, kao proizvodnja koja se dodaje osnovnom kapitalu, se definiše kao proces koji se odvija tokom vremena („godišnje”).
Marksova ekonomija pravi razliku između različitih oblika kapitala:[15][16][17]
Ranije ilustracije često opisuju kapital kao fizičke predmete, kao što su alati, zgrade i vozila, koji se koriste u proizvodnom procesu. Od 1960-ih ekonomisti su davali sve veći fokus širim oblicima kapitala. Na primer, ulaganje u umeće i obrazovanje se može posmatrati kao izgradnja ljudskog kapitala[18] ili kapitala znanja,[19] a investicija u intelektualnu svojinu se može smatrati izgradnjom intelektualnog kapitala.[20][21] Ovi termini dovode do određenih pitanja i kontroverzi o kojima se govori u korespondirajućim člancima.
Detaljne klasifikacije kapitala koje su korišćene u različitim teorijskim ili primenjenim upotrebama uglavnom poštuju sledeću podelu:
Zasebna literatura je bila razvijena za opisivanje prirodnog kapitala i društvenog kapitala. Takvi termini odražavaju širok konsenzus da su priroda i društvo funkcije na sličan način kao i tradicionalni industrijski infrastrukturni kapital, da je sasvim prikladno da se nazovu različitim vrstama kapitala. Konkretno, oni se mogu koristiti u proizvodnji druge robe, i ne koriste se neposredno u procesu proizvodnje. Oni se mogu poboljšati (ako ne i stvoriti) ljudskim naporima.
Isto tako postoji literatura koja se bavi intelektualnim kapitalom i zakonom o intelektualnoj svojini. Međutim, ovo je u većoj meri usmereno na razlikovanje sredstva kapitalnih investicija i prikupljanja potencijalnih nagrada za patent, autorsko pravo (kreativni ili individualni kapital), i instrumente zaštitnog znaka (društvenog poverenja ili društvenog kapitala).
Ekonomista Henri Džordž je tvrdio da finansijski instrumenti poput akcija, obveznica, hipoteka, menica ili drugih sertifikata za prenošenje bogatstva nisu zapravo kapital. To je zato što „njihova ekonomska vrednost samo predstavlja moć jedne klase da prima zarade druge” i „njihovo povećanje ili smanjenje ne utiče na zbir bogatstva u zajednici”.[24]
Pojedini mislioci, kao što su Verner Zombart i Maks Veber, utvrdili da koncept kapitala potiče iz dvojnog knjigovodstva, koje je stoga fundamentalna inovacija u kapitalizmu. Zombart je naveo u radu „Srednjevekovno i moderno komercijalno preduzeće” da:[25] „Sam koncept kapitala je izveden iz ovakvog načina gledanja na stvari; može se reći da kapital, kao kategorija, nije postojao pre dvostrukog knjigovodstva. Kapital se može definisati kao ta količina bogatstva koja se koristi za ostvarivanje profita i koja ulazi u račune.”
U klasičnoj ekonomiji, Adam Smit[26] je razlikovao fiksni kapital od cirkulišućeg kapitala. Pređašnji je predstavljao fizička sredstva koja nisu potrošena u produkciji proizvoda (npr. Mašine i skladišni objekti), dok se drugi odnosio na fizičku imovinu koja se troši u procesu proizvodnje (npr. sirovine i poluproizvodi). Za preduzeće, oba su bila tipovi kapitala.
Karl Marks dodaje još jednu razliku koja se često pogrešno poistovećuje sa onom Dejvida Rikarda. U Marksovoj teoriji, varijabilni kapital se odnosi na ulaganje kapitaliste u radnu snagu, što se vidi kao jedini izvor viška vrednosti. On se naziva „varijabilnim” pošto količina vrednosti koju on može da proizvede varira u odnosu na količinu konzumirane vrednosti, i.e. kreira se nova vrednost. S druge strane, konstantni kapital se odnosi na ulaganje u neljudske faktore proizvodnje, kao što su postrojenja i mašine, za koje Marks uzima da doprinose samo svojoj sopstvenoj zamenskoj vrednosti za robu u čijoj proizvodnji se koriste.
Investicija ili akumulacija kapitala, u klasičnoj ekonomskoj teoriji, je produkcija povećanog kapitala. Investicija zahteva da se proizvodi neka roba koja se ne konzumira odmah, već se upotrebljava za proizvodnju druge robe kao kapitalna roba. Investicija je blisko povezana sa štednjom, iako nisu isto. Kao što je Kejns istakao, štednja podrazumeva da se ne troše svi prihodi na trenutna dobra ili usluge, dok se investicija odnosi na trošenje specifične vrste roba, tj. kapitalnih dobara.
Ekonomista austrijske škole Eugen Boem fon Baverk je tvrdio da se intenzitet kapitala meri putem kružnih metoda proizvodnje produkcionih procesa. On definiše kapital kao robu višeg reda ili robu koja se koristi za proizvodnju robe široke potrošnje, i izvodi njihovu vrednost iz njih.
Teorija ljudskog razvoja navodi da se ljudski kapital sastoji od zasebnih društvenih, imitativnih i kreativnih elemenata:[27][28]
Ova teorija je osnova koncepta trostrukog kriterijuma računovodstva[31][32][33] i dalje je razvijena u ekološkoj ekonomiji, ekonomici blagostanja i raznim teorijama zelene ekonomije. Sve one koriste naročito apstraktni pojam kapitala u kojem je zahtev da se kapital proizvodi kao trajna roba efektivno uklonjen.
Kontroverza kapitala Kembridža bio je spor između ekonomista iz Kembridža sa MIT u Masačusetsu i Univerziteta u Kembridžu u Velikoj Britaniji o merenju kapitala. Ekonomisti iz Velike Britanije, uključujući Džoan Robinson i Piera Srafu tvrdili su da nema osnove za agregiranje heterogenih objekata koji sačinjavaju kapitalne robe.[34][35]
Politički ekonomisti Džonatan Nican i Šimšon Bičler su sugerirali da kapital nije produkcioni entitet, već samo finansijski i da kapitalne vrednosti mere relativnu moć vlasnika nad širokim društvenim procesima koji nose profit.[36]