Boku Kotorsku su proslavili hrabri pomorci, vješti majstori, graditelji, mnogi istaknuti umni ljudi. Ima slavnu istoriju – od grčkih kolonija, preko Ilira, Rima, Vizantije, srpske srednjovijekovne države, do Turaka, Mlečana (videti:Mletačka republika), Rusa, Napoleona i Austrije. Svi su imali ambicije da njome gospodare. Pomorstvo je bila osnova života i dalo je pečat velikom kulturnom naslijeđu. U XVII i XVIII veku Boka je imala preko 300 brodova duge plovidbe i do 300 manjih, koji su godišnje zarađivali 200.000 mletačkih zlatnika. Peraštani su u XVI veku imali pomorsku školu (Nautika) na glasu, a u njoj su školovali mornare i za ruskog cara Petra Velikog.
Kotorsko-Risanski zaliv
Kotorsko-Risanski zaliv obuhvata unutrašnji, najuži (340 m) i u kopno najdublje (33 km) usječeni dio Bokokotorskog zaliva. Svojim postankom, predstavlja tektonski spuštenu i potopljenu riječnu dolinu, i morfološkim karakteristikama (izrazita vertikalna razuđenost), jedinstven je zaliv na Mediteranu.
Obuhvata teritorije slijedećih naselja: Stari grad Kotor, Dobrotu, Donji Orahovac, dio Gornjeg Orahovca, Dražin Vrt, Perast, Risan, Vitoglav, Strp, Lipce, Donji Morinj, Gornji Morinj, Kostanjicu, Donji Stoliv, Gornji Stoliv, Prčanj, Muo, Škaljare, Špiljare i morski bazen Kotorsko - Risanskog zaliva.
Svjetska baština
Izuzetan kvalitet graditeljstva starih gradova i ansambala, brojnih palata i crkava, te vrijednosti arheoloških lokaliteta, na priobalnom prostoru Kotorsko-risanskog zaliva, bili su osnov da su srednjevjekovni gradovi Stari grad Kotor i Perast, već 1948. godine, bili zakonom Jugoslavije zaštićeni kao istorijske cjeline. U periodu od 1948-1991. godine mnogi pojedinačni objekti, palate i crkve, dobili su status spomenika kulture, odnosno kulturnog dobra. Godine 1979. područje Kotora je zbog izuzetnih prirodnih i kulturnih vrijednosti upisano na Listu svjetske baštineUNESCO-a.[3][4]
Zaštićeno područje
Zona kraškog područja, jedinstvena hidrografija i ekstremne klimatske promjene na vrlo malom području od mediteranskih do alpskih, posljedica jedinstvenih morfoloških i morfogenetskih karakteristika područja, omogućava nastanak mnogobrojnih rijetkih i jedinstvenih vrsta flore i morske faune, što je doprinjelo da se Bokokotorski zaliv svrsta u najljepše zalive svijeta.
Skupština Crne Gore dana 20. novembra 2013. godine, a na osnovu ukaza predsjednika Republike Filipa Vujanovića, proglasila je Zakon o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, kojim se područje Kotora štiti radi:
očuvanja izuzetne univerzalne vrijednosti, kao dijela svjetske prirodne i kulturne baštine;
obezbjeđivanja uslova za održivi razvoj i korišćenje;
prezentacije i stručne i naučne valorizacije.
Ukupna površina Područja Kotora iznosi 8.620 hektara, od čega je 6.120 hektara kopna i 2.500 hektara morske površine.[2] U odluci nije navedena vrsta (kategorija) zaštićenog područja.
Hronologija
10 000 godina p.n.e.: u Bokokotorskom zaljevu pojavljuju se prvi ljudi, razina mora 31 m niža od današnje
4 000 godina p.n.e.: nastaju prva trajna neolitska naselja u pećinama iznad Perasta; u Lipcima nedaleko od Morinja sačuvane su zidne slikarije, vjerojatno nešto starije od prvih ilirskih naseljavanja
1 000 godina p.n.e.: doseljavaju se prva ilirska plemena
4. st.: grčki pisac Skilak sredinom 4. st. spominje naselje na mjestu današnje Budve; Iliri iz plemena Ardijevaca rasprostiru obzidana naselja na tlu Boke kotorske
229. p.n.e.: ilirska kraljica Teuta poražena od Rimljana, završetak njezine ljubavi s Demetrijem Hvarskim; nakon nepovoljnih pregovora povlači se u grad Rhizon (današnji Risan) gdje se prema predaji sama ubija skokom u provaliju
168. p.n.e.: započinje vlast Rimljana nad Bokom kotorskom i budućim Crnogorskim primorjem; njihovi glavni gradovi su današnja Budva, Acruvium (današnji Kotor) i nekadašnja ilirska prijestolnica Risan
476.: propast Zapadnog Rimskog Carstva i početak bizantske uprave u Boki kotorskoj; Kotor postaje bizantsko trgovište i glavni grad zaljeva koji se od tada na dalje više ne naziva risanskim nego kotorskim; iz Kotora vodi karavanski put rijekom Škurdom prema balkanskom zaleđu
591.: risanski biskup Sebastijan posreduje u sukobu pape Grgura I. i ravenskog egzarha Romana
627.: kralj Samo osnovao je veliku državu Slavena koja se proteže od Karpata do Jadrana, anonimni geograf iz Ravenne spominje Kotor u drugoj polovini 7. st.
809.: povelja o relikvijama sv. Tripuna, koja je mlađa krivotvorina, spominje Andreu Saracena zvanog Andreaci; počinje izgradnja prve svečeve crkve u Kotoru; prvi slavenski kneževi u Dalmaciji, Višeslav ujedinio slavenska plemena na tlu buduće Crne Gore i istočne Bosne
812.: mirom u Aachenu Dalmacija pripada Bizantu, a sjeverna Dalmacija Franačkom Carstvu
841.: prva saracenska palež Budve koju izvori nazivaju Starim gradom, to jest imenuju kao Civitas antiqua
867.: Saraceni još jednom pale i razaraju Budvu i Kotor
876.: Hrvati su se oslobodili Franaka, ali su potpali pod bizantski suverenitet
9. stoljeće: prvo pominjanje Kotora kojeg su izgradili velikaši iz srednjobosanskog Kotora, na mjestu naseobine zvane Askrivija[5]
912.: umire bizantski car Leon Mudri koji u popisu biskupija podređenih dračkom metropolitu navodi i onu u Baru; bizantski car Konstantin Porfirogenet sredinom 10. st. spominje kao posve potvrđeno prisustvo moći sv. Tripuna u Kotoru
1067.: Dukljanska nadbiskupija ima središte u Baru
1089.: bulom antipape Klementa III. Dukljansko-barska dijeceza stječe status metropolije, Budva postaje biskupsko središte i sufragan barskom nadbiskupu; jedno vrijeme biskupija u Budvi bila je pripojena kotorskoj; od kraja 11. st. Kotorska biskupija podređena je onoj u Bariju u Apuliji gdje je biskup imao dvije kuće za svoje potrebe
1115.: započinje borba Venecije i Ugarske oko Dalmacije
1166.: srpski vladar Nemanja opsjeda kotorske zidine; posvećenje današnje Katedrale sv. Tripuna
1167.: najstarija isprava o pomorstvu povezana je sa svečevom zakletvom Omišana ne ometati plovidbu Kotoranima
1177.: barski biskup Grgur, inače Zadranin, piše splitskom nadbiskupu Rajneriju pismo puno odanosti; koncem 12. st. nastaje Ljetopis Prezbitera iz Bara
1221.: gradnja romaničke konkatedralne Crkve sv. Marije u Kotoru, u crkvu je mnogo kasnije unesen sarkofag Blažene Ozane; gradnja Crkve sv. Ivana u Prčnju
1242.: Tatari prodiru do Boke kotorske, u Kotoru djeluje gramatikalna škola, započinje gradnja Crkve sv. Dujma kraj Škaljara
1260.: prvi put u ispravama spomenuto naselje Dabrathum, kasnija Dobrota
1288.: Jelena (žena Uroša I. Nemanjića) daruje Kotoru drveno raspelo, zlatno doba benediktinske opatije sv. Marije kraj Bara koja je važno hodočasničko središte
1301.: Gradski statut Kotora povjerava zakonodavnu vlast Velikom, a izvršnu Malom vijeću
1309.: najstarija nadnjevena isprava u kotorskoj gradskoj pismohrani
1326.: ljekarna u Kotoru na mjestu današnje palače Grubonja, gradnja franjevačkog kompleksa sv. Klare u Kotoru, prva pisana isprava o već ranije osnovanoj bratovštini pomoraca u Kotoru predstavlja začetak Bokeljske mornarice
1328.: rasplamsali su se sukobi oko biskupske časti među građanima Kotora pa papa poseže za drastičnom prisilom, nije izabran domaći biskup Bobali
1335.: Vita Kotoranin gradi manastir u Dečanima i ostavlja o tome pisani trag, godinu dana kasnije prva isprava o brodogradilištu u Perastu
1346.: nastaje Budvanski statut koji ima 295 građansko-pravnih odredbi i gradu osigurava znatnu samoupravu
1355.: Nikola Buća djeluje na dvoru cara Dušana (kojemu je poklisar u Rimu) i na dvoru francuskoga kralja, u Kotoru se fiksiraju konture gradskih zidina
1360.: početak vladavine Balšića nad Zetom, pušten u opticaj autonomni novac komune Bar
1362.: izrađen oktogonalni ciborij u kotorskoj katedrali od crvenoga kamena iz kamenoloma u Verigama
1371.: prestanak vladavine Nemanjića nad Bokom Kotorskom, Turci porazili Srbe i kršćane kraj rijeke Marice, nastupa razdoblje unutarnjih dinastičkih sukoba na cijelom Balkanu, jačanje vlasti ugarskog kralja Ludovika čija se država jedno vrijeme prostirala od Baltika do Crnog mora i Jadrana
1382.: bosanski vladar Tvrtko osniva grad Sveti Stjepan, kasnije prozvan Herceg-Novi, u namjeri trgovinu svoje države emancipirati od dubrovačke luke
1384.: Tvrtko vlada nad cijelom Bokom Kotorskom sedam godina
1390.: Tvrtko se u ispravama javlja s naslovom kralja Raške i Bosne
1395.: Bosnom zavladali velikaši Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je odbio ugarski napad na Bosnu, a onda Sandalj Hranić; Kotor dolazi na glas kao središte za proizvodnju oružja visoke kvalitete, u gradu je oko Crkve sv. Luke kovačka četvrt
1396.: vojvoda Sandalj otvara u Budvi tržište solju, Ulcinj postaje prijestolnica Balšića
1403.: Balša III. preuzima vlast nad cijelom Zetom
1416.: Veliko vijeće utvrdilo ceremonijal proslave sv. Tripuna u Kotoru
1420.: Kotor i znatni dijelovi okoline, kao i najveći dio budućeg Crnogorskog primorja, postaju posjed Mletačke Republike; Sandalj se do smrti 1435. neće odreći prava na Budvu, rođen slavni domaći slikar Lovro Marinov Dobričević
1437.: u Kotoru osnovan Magistrat za zdravstvo koji se brinuo o brodskim zdravstvenim uvjerenjima, nadzoru putnika i karantenama
1438.: u ribarskom naselju Muo rođen Pavao koji je kasnije kao augustinac i kao brat laik uzeo ime Gracija te postao blaženik
1442.: nakon razdoblja nemira Budvani priznaju mletačku vlast; Venecija postupno preuzima vlast nad istočnom obalom Jadrana, svugdje osim otoka Krka i obale od Trsata do Zrmanje
1452.: čudotvorna noćna pojava Gospine slike na hridi pred Perastom, započinje gradnja kapele i Gospinog oltara na toj hridi koja se postupno nasipa kamenjem i ostacima brodova; u Herceg-Novom spominje se posebni hercegnovski admiral, Stevan Crnojević osnovao dinastiju Crnojevića koja je vladala Crnom Gorom do 1499.
1474.: Nikola iz Kotora, biskup Modruša i papinski savjetnik, tiskao knjigu u pohvalu kardinala Riarija
1483.: Turci osvajaju Herceg-Novi, Risan i Grbalj i dolaze u neposrednu blizinu Kotora, gdje se zadržavaju do kraja 17. st.; Turci u Herceg-Novom zadržali naslov admirala Kapudan-age, nadnjeveni zlatarski radovi Tripuna Palme i kotorskog zlatara Paskoja
1493.: u zaleđu Kotora (selo Relezi) rođena Katarina Kosić (po nekima Jovana Đujović) koja će postati dominikanska redovnica Ozana, umna proročica, kasnija blaženica
1508.: umro blaženi Gracija, jedan od najomiljenijih bokeljskih svetaca
1538.: Flota svete lige pod zapovjedništvom Andrea Dorije oslobađa Herceg-Novi od Turaka, pod zapovjedništvom Hajredina Barbarosse u turske ruke grad ponovno pada iduće godine
1539.: najstarija ćirilična isprava iz kotorske pismohrane
1549.: Ludovik Paksalić objavljuje zbirku Rime vulgari u Veneciji, dvije godine kasnije izlaze mu latinskeCarmina
1555.: sagrađena su glavna vrata Kotora u renesansnom slogu, providur Bolani postavlja mehanički sat u Kotoru
1556.: sačuvan najstariji opis lijekova iz kotorske gradske ljekarne
1569.: Jeronim Zagurović iz Kotora tiska u Veneciji ćirilične knjige
1571.: Turci iz mletačkih ruku preuzeli Bar i Ulcinj; Eulg-ali, turski potkralj Alžira, nakon osvojenja Ulcinja doselio u njega sa svojih 400 gusara; Karađoz pljačka benediktinsku Crkvu sv. Jurja pred Perastom, nadbiskup barski dobio naslov primasa Srbije, epidemija kuge u Kotoru odnosi u šest mjeseci do sredine 1572. 3 000 života
1576.: u 17 sela kotorskog područja živjele 1 103 osobe, od toga 313 vojno sposobnih
1585.: Perastu su mletačke vlasti odobrile autonomiju pa Peraštani postaju posve neovisni o Kotoru
1589.: starije djelo Ivana Bone Bolirisa u kojem je opisan grad Kotor i bokokotorski zaljev tiskano kao dio historiografske knjige Serafina Razzija
1624.: sjevernoafrički gusari iz Ulcinja pljačkaju Perast, na otoku Gospe od Škrpjela bilo je već tada oko 600 zavjetnih pločica koje su sve nestale u pljački; nastaje veliko književno djelo Timoteja Cizile Bove d'oro, saga o obitelji Bolica s brojnim podacima o bokeljskim običajima i svakodnevici
1625.: Prčanj dobio status pomorskog naselja, a 1704. postaje posebna općina
1628.: mletački providur prosvjeduje što se u katoličkim vjerskim proslavama još uvijek spominju Nemanjići
1630.: gradnja današnje crkve na otočiću Gospe od Škrpjela
1633.: Nikola Vraćen postao u Padovi doktor filozofije o čemu postoji kameni spomen u auli Sveučilišta
1634.: peraški patriciji slobodno po svojoj volji izabiru opata sv. Jurja iz vlastitih redova
1636.: Marin Bolica objavljuje govor posvećen vojvodi od Modene
1638.: pojačane operacije ulcinjskih gusara na cijeloj dalmatinskoj obali
1649.: venecijanski ratnik Foscolo nakon desetak dana opsade zauzima turski Risan, Venecija kraće vrijeme upravlja Risnom
1650.: Krsto Ivanović je na talijanskom napisao Budvanske anale, a tri godine kasnije objavljuje Budvanski statut koji je izvorno bio pripremljen 1442.
1654.: osvetnički pohod risanskih Turaka na Perast koji se hrabro branio vlastitim snagama, Petar Zrinski samo nekoliko dana nakon bitke posjećuje Perast i daruje građanima pobjedničkog grada mač; o tome postoji spomen-ploča iz 1928.
1657.: Turci bezuspješno opsjedaju Kotor, u vrijeme bitaka iz strateških razloga srušen crkveni kompleks koji je 1288. Kotoru darovala kraljevna Jelena, u sklopu toga samostana koji se nalazio u istočnom dijelu grada bilo je veliko gradsko groblje; Crkva sv. Luke u Kotoru ustupljena pravoslavnim građanima za njihovu liturgiju
1659.: ulcinjski gusari pljačkaju okolinu Zadra, a godinu dana kasnije Anconu i Istru
1664.: započinje gradnja palače Zmajević u Perastu, ovo prelijepo zdanje nazvano je Biskupijom po biskupu Andriji Zmajeviću
1667.: veliki potres koji je srušio Dubrovnik poharao je Boku Kotorsku i znatno srušio Kotor, Andrija Zmajević tim povodom piše poemu Slovinska Dubrava u počast srušenom Dubrovniku; nepismeni bokeljski hajduci zamolili biskupa Zmajevića da im osobno napiše jednu ispravu
1669.: u Veneciji se s uspjehom izvodi drama per musica Koriolan, djelo Budvanina Krsta Ivanovića; nakon završetka kandijskih ratova Venecija traži od Porte zaustaviti ulcinjsko gusarenje, skadarski paša u znak dobre volje spaljuje deset ulcinjskih fusta
1670.: gradnja Crkve sv. Matije u Dobroti na zapadnim prilazima Kotoru
1671.: Andrija Zmajević imenovan nadbiskupom barskim i primasom srpskim
1697.: pomorac i ratnik Nikola Burović sastavio svoju pjesmaricu u kojoj je zapisivao narodnu poeziju, njegovim marom sačuvana je drama Istorija od DijaneMavra Vetranovića
1698.: Marko Martinović podučava 17 ruskih pitomaca pomorskim vještinama u Perastu
1699.: Mir u Sremskim Karlovcima najavljuje kasnije promjene geopolitičkog zemljovida Balkana, Mlečani predaju pravoslavcima na uporabu franjevačku Crkvu sv. Save u Budvi
1700.: gradnja lazareta na putu prema Topli, u Crnoj Gori izabran za vladiku Danilo iz plemena Petrovića Njegoša
1704.: Vicko Bujović dobio od mletačkog Senata zbog svojih vojnih zasluga i borbe protiv Dubrovčana naslov conte te posjede u Kumboru, u Kotor stigao kipar i arhitekt Francesco Cabianca koji je sa suradnicima uresio riznicu katedrale i sačinio niz kiparskih djela
1709.: ubojstvo Vicka Bujovića u Perastu, poginuo njegov ubojica sudac Štukanović
1711.: životno djelo Vicka Zmajevića Ljetopis crkveni pripremljeno za tisak u više jezičnih inačica
1713.: umro Tripo Kokolja, slikar koji je oslikao zidove zavjetne crkve Gospe od Škrpjela
1715.: zapisi Marka Martinovića o peraškim pokladama
1716.: kapetan Đuro Banov pobjeđuje u morskom okršaju tuniške gusare kraj Drača
1722.: skadarski paša u Ulcinju spaljuje gusarske brodove jer želi pokazati da mu je stalo do obustave gusarenja, brojni ulcinjski gusari bježe u Afriku
1725.: svetište Gospe od Škrpjela dobilo svoj današnji lik
1727.: Matiji Zmajeviću dodijeljen čin admirala i orden Aleksandra Njevskog
1728.: započinje izgradnja impozantnog lazareta u Meljinama, pomor stoke u Boki i Crnoj Gori izazvao nestašicu sira i mesa
1767.: Šćepan Mali koji se izdavao za ruskog cara Petra III. na crnogorskom prijestolju do 1774.
1768.: tiskan Nauk krstjanski Ivana Antuna Nenadića Peraštanina, župnika u Dobroti
1773.: gradnja Crkve sv. Eustahija u vrijeme kad je u njoj Nenadić bio župnik
1775.: pedeset godina nakon autorove smrti tiskana Lidija iz pakla Nika Lukovića
1776.: Stjepan Zanović objavljuje Lettere Turche, renovirana palača Beskuća u Kotoru preuzima portal stare prethodne gotičke palače Bizanti
1778.: Lettera politico moraleVicka Zmajevića upućena bratu Matiji, napisana za nadbiskupova života te objavljena posthumno
1783.: Antun Gai radi oltarske kipove sv. Ivana Evanđelista i sv. Roka na otočiću Gospe od Škrpjela
1786.: samoubojstvo Stjepana Zanovića u dužničkom zatvoru u Amsterdamu, nekoliko hercegnovskih kapetana iz obitelji Vojnović ulazi u rusku državnu pomorsku službu, Marko Vojnović zaslužan za jačanje crnomorske flote
1789.: započela gradnja župne Crkve Rođenja Bogorodice u Prčnju, završena tek 1909.
1790.: u Herceg-Novom žive 22 patentirana kapetana, a samo 25 godina kasnije ima ih 87
1797.: pad Venecije u Napoleonove ruke, Dalmacija mirovnim ugovorom dolazi u ruke Habsburgovaca, jača utjecaj vladike Petra I. u Crnogorskom primorju, general Rukavina preuzima austrijsku upravu nad Bokom Kotorskom
1799.: posvećenje nove velike crkve u pravoslavnom kompleksu na Savini kraj Herceg-Novog, Dobroćanin Marko Ivanović Moro objavio je knjigu O predaji Boke kotorske Nj.V. Caru Franju I i o drevnom porijeklu spomenutog grada Kotora
1800.: ruski car Pavle I. u dogovoru s Turcima proglasio republiku u koju je bilo uključeno sedam jonskih otoka, kapetan Jovan Mirković iz Herceg-Novog pobjeđuje naoružani gusarski francuski brod
1805.: Austrija nakon ratnih neuspjeha ustupa Dalmaciju Napoleonu; Rusija i Engleska ne priznaju tu činjenicu; prvi ruski brodovi u Boki Kotorskoj
1806.: admiral Senjavin uplovljava u Boku Kotorsku, sukob Napoleonovih i ruskih postrojbi oko Dubrovnika i zaljeva, na strani Rusa koji kratkotrajno zavladavaju Bokom sudjeluju brojni Crnogorci, dio naroda (posebno pravoslavci) podržava rusku vlast
1807.: sklopljen mirovni savez između ruskog cara Aleksandra I. i Napoleona, početak francuske uprave u Boki kotorskoj koja traje šest godina
1809.: Napoleonov teatar uređuje se u nekadašnjoj Kneževoj palači u Kotoru, francuska vojska uz pomoć lokalnog stanovništva gradi suvremene ceste po Boki Kotorskoj
1812.: engleski admiral Freemantle kontaktira s vladikom Petrom I. kako bi mu ovaj pomogao istjerati Francuze iz Boke Kotorske
1813.: Francuzi u Kotoru iskovali 3 000 komada srebrnog novca koji koriste za obranu grada, u Boku Kotorsku uplovljava britanski komodor William Host, Peraštani iz ruku Francuza osvajaju tvrđavu sv. Krsta, Napoleonove postrojbe bomardiraju grad s otočića Sv. Đorđa; pogibija ljubavnog para, francuskog vojnika i Peraštanke koji su pokopani na otočiću Sv. Đorđa; kroz devet mjeseci Petar I. Crnogorski mitropolit pokušava ujediniti Crnu Goru i Boku
1814.: austrijski general Todor Milutinović još jednom preuzima upravu nad Bokom Kotorskom
1828.: ukinuta biskupija u Budvi, a njezino područje pripojeno Kotoru; u Bici kraj Korinta u ratu za grčku neovisnost proslavio se kapetan Vaso Brajović iz okoline Herceg-Novog
1838.: uspostavljena redovna putnička crta Trst-Kotor, kapetan Stevan Milašinović doplovio kao prvi Južni Slaven do Mississippija
1843.: knjižnica u Morinju, u Veneciji objavljeni talijanski soneti kršćanske dobrotvorke Ane Marije Marović
1848.: izbijaju socijalne i nacionalne revolucije u većini europskih država, u Prčnju skupština narodnih poslanika obznanjuje izjavu o ujedinjenju Južnih Slavena na tlu Austrijske Monarhije, narod pozitivno reagira na najavu revolucionarnih promjena na cijelom kontinentu; Grbaljski ustanak započinje niz kasnijih pobuna u Boki Kotorskoj; najsnažnija od tih pobuna bila je 1869., a značajna je i ona Krivošijska iz 1882.
1878.: Crna Gora preuzima od Turaka nakon Berlinskog kongresa upravu nad Barom, to jest predjelom koji se naziva Spič; Turci su vojno izgubili i Ulcinj, ali im je odmah vraćen, grad je tek 1880. predan Kneževini Crnoj Gori, tada je imao 90 brodova pod crnogorskom zastavom
1886.: sklopljen konkordat između Svete Stolice i Crne Gore o nadleštvu barskog nadbiskupa nad svim katolicima u Crnoj Gori
1888.: umrla Ana Marija Marović u Veneciji na glasu svetosti, Ulcinj definitivno pripao Crnoj Gori
1889.: papa Leo XIII. proglasio blaženim Graciju iz Mula
1892.: s trima drvenim parobrodima u vlasništvu obitelji Radoničić osnovana Bokeljska plovidba, prva suvremena brodovlasnička kompanija
1905.: Crna Gora pod Nikolom proglašena kraljevinom
1906.: obitelj pjesnika Frana Alfirevića doselila se iz Zadra u Kotor
1909.: uređena pravoslavna Crkva sv. Nikole u Kotoru na ostacima stare crkve iz 1545.
1912.: na Pomorskoj školi u Kotoru nema više mature na talijanskom jeziku, srpski više nije strani jezik
1918.: austrijski car Karlo I. proglašava ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Bosne i Dalmacije u zasebnu državu, trodnevna pobuna bokeljskih mornara započela ugovorenim hicem s bojnog broda Sankt Georg, pogubljeno četvero vođa ove protuaustrijske pobune, osuđeno na vremenske kazne preko 400 mornara, spomen-groblje pobunjenih mornara uređeno je u Škaljarima; Boka Kotorska kao dio Dalmacije u sklopu Države SHS dragovoljno ulazi u sastav Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije) pod dinastijom Karađorđevića
1921.: pomorska škola u Kotoru preimenovana u Pomorsku akademiju
1927.: Ozani službeno za pape Pija XI. u Rimu potvrđen status blaženice
1929.: Boka Kotorska ulazi u sastav Zetske banovine
1930.: autobusna crta Podgorica-Beograd povezuje Boku s kontinentom, poboljšavanje cestovne mreže
1931.: rodio se slikar Vasko Lipovac, autor predivnih bokeljskih veduta i vratnica Crkve sv. Marije u Kotoru s motivima iz života Blažene Ozane
1935.: objavljen životopis Ane Marije Marović iz pera Nika Lukovića
1937.: Zetska plovidba, koja je svoje sjedišta iz Kotora prebacila na Cetinje, nabavlja osam brodova za jadranski promet i prva prekooceanska plovila; na početku Drugog svjetskog rata ova tvrtka ima 36 brodova
1941.: započinje napad Sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, fašistička Italija okupira Boku kotorsku, evakuacija britanskog diplomatskog osoblja iz Beograda u Kotor, eksplodirao razarač Zagreb koji su u zrak digla dva njegova časnika (Spasić i Mašera) kako ne bi dospio u ruke Nijemaca i Talijana; na tlu Jugoslavije izbija niz nacionalnih i molekularnih sukoba
1942.: potopljen jedrenjak Vila Velebita, školski brod kotorske Pomorske škole, u Padovi umro sv. Leopold Mandić iz Herceg Novog, major Terence Atherton s dvama pratiteljima iskrcao se u operaciji zvanoj Hidra s britanske podmornice između Svetoga Stefana i Petrovca; malo kasnije uspio se susresti s maršalom Titom i njegovim partizanima, ali je onda netragom nestao
1943.: u rujnu, nakon Mussolinijeve kapitulacije, u Kotor stižu Nijemci koji ondje ostaju do jeseni 1944.
1945.: Boka Kotorska u sklopu političkog entiteta nazvanog Crna Gora i Boka Kotorska ulazi u sastav DFJ; taj se naziv ubrzo izgubio te je Boka od tada u sklopu Crne Gore koja je 1963. predmetak Narodna Republika promijenila u Socijalistička Republika
1951.: Svemir osobe, prva pjesnička zbirka Viktora Vide, tiskana u Buenos Airesu
1952.: rodio se u Prčnju don Branko Sbutega, književnik, zagovornik ekumenizma
1956.: u Zagrebu nenadanom smrću umro Frano Alfirević koji se zagušio jedući naranču
1962.: Viktor Vida počinio samoubojstvo u Buenos Airesu, sredinom 1960-ih obavljaju se vrlo intenzivni radovi na izgradnji Jadranske magistrale koja je povezala sva primorska mjesta Boke Kotorske i Crnogorskog primorja
1975.: Jugooceanija iz Kotora i Prekookeanska plovidba iz Bara imaju pod svojom zastavom 32 prekooceanska broda na kojima je plovilo 1 790 pomoraca, pretežno iz Boke Kotorske
1979.: veliki potres znatno je oštetio Kotor; Kotor upisan na popis svjetske baštine UNESCO-a čime započinje sustavna obnova niza vrijednih značajno oštećenih spomenika
2006.: umro don Branko Sbutega; referendumom izglasovana samostalna Crna Gora koja je međunarodno priznata, članica UN-a
2009.: svečano proslavljena 1200. godišnjica prijenosa moći sv. Tripuna iz Carigrada u Kotor
Venecija je vladala Kotorom i cijelom obalom preko Prčnja, Stoliva, Veriga i Tivta, zatim Dobrotom sve do Ljute. Orahovac i Dražin vrt bili su turski, Perast venecijanski, Risan turski, opet Strp i Lipci venecijanski, a Morinj turski. Nadalje, Herceg-Novi bio je u turskom posjedu, Budva i Paštrovići u mletačkom, Grbalj u turskom. Ulcinj i Bar nisu imali u toj političkoj aritmetici puno izbora. Njima su gospodarili Turci uz sav trud Mlečana posjedovati ih. Na ozemlju koje se na zemljovidu jedva može označiti vrškom pera ispreplele su se granice dviju najmoćnijih sredozemnih sila, Venecije i Turske.
Grof P.A. Tolstoj putovao je Bokom kotorskom pod kraj 17. st. Njegovi zapisi vrlo su autentično svjedočanstvo o etničkom sastavu bokeljskog stanovništva. U njegovo doba u većini primorskih mjesta u zaljevu živjeli su Hrvati, ali su kao posljedica oslobađanja Risna i Herceg-Novog iz turskih ruku počela srpska naseljavanja u priobalju. Tolstoj tako piše da je "daljše od Ercegnovog put ležal mimo beregov zaselenih Horvatima do Perasti v albanskom knjaževstve". U Perastu i okolini našao je Turaka, kazao je da tu "život Turki". To što je Tolstoj vidio posve je podudarno impresiji koju je iznio biskup Andrija Zmajević. Po njemu su neki od tih ljudi koji su preostali iz doba turske vlasti u dijelovima Boke kotorske bili vrlo pismeni i naobraženi pa je biskup od nekog prijatelja iz Rima naručio za njih Bibliju na arapskom jeziku želeći ih uvjeriti u istinu kršćanstva. U brdskim selima iznad priobalja Tolstoj je uočio mnoga srpska naselja i to, kako on veli, da oni "živut meždu velikih i visokih kamenih gor". Tolstojev opis posebno je dragocjen jer svjedoči o činjenici da su katolici u mnogim bokeljskim naseljima bili starosjedioci, a da su Srbi, kad ih je uočio na koncu 17. st., bili nastanjeni visokim gorama. Zanimljivo je da Tolstoj Srbe od Hrvata ne razlučuje po vjeri jer uz njihova etnička imena osjeća potrebnim reći i koje su vjere bili, misleći pri tom da bi oni mogli biti i jedne i druge vjere bez obzira na narodnost. Ta spoznaja baca sasvim novo svjetlo na etnogenezu Boke kotorske, a posebno kad se zamijeti da Tolstoj sasvim prirodnim smatra što bokeljski Srbi "platje nosjat hrvatskoje", da su im žene "podobni hervackim ženam v platje i v obiknostjah". Bokelji su se bavili prepisivanjem dubrovačkih djela. Marko Balović prepisao je još 1728. Gundulićevog Osmana shvativši mu nacionalni značaj. Nikola Burović prepisivao je starije dubrovačke tekstove i spasio od uništenja Vetranovićevu Istoriju od Dijane (jednu od najstarijih hrvatskih drama) nađenu u nekom milanskom antikvarijatu tek 1980-ih. Danas se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Andrija Balović pokušao je napisati jednu kratku povijest Dalmacije.
“Ej Kotore, gnizdo sokolova,
na visokoj grani savijeno,
di se legu zmaji i sokoli,
koji caru puno dodijaše!
Svijeno je na jeli zelenoj
ter pokriva Boku od Kotora,
kojano je dika od Hrvata
i viteško srce od junaka...”
Na Katedrali sv. Tripuna u Kotoru nalazi se spomen-ploča postavljena povodom tisućljetne godišnjice krunidbe hrvatskog kralja Tomislava.
Svoje obećanje posjetiti Boku kotorsku ban Jelačić je ispunio 1851. Bokelji su ga svečano i oduševljeno primili u primorskim mjestima, a dok je plovio zaljevom svugdje su ga pozdravljali maškulama. Na Verigama su ga Rišljani dočekali s desetak lađa. Jedino u Kotoru, gdje je bilo dosta činovništva, doček baš i nije bio sjajan jer je banov zagovor narodnog jezika bio ovdje hladno primljen. Srdačno su ga pozdravljali Grbljani, njih 400 koji su stigli s barjacima i klicali mu da je njihova sreća. U Kotoru Jelačić je obećao poslati svoju sliku za potrebe Slavjanske čitaonice pa je to 3 godine kasnije i učinio.
↑Orbin M. (1601). Regno degli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni. Historia di Mavro Orbini raveseo Abbate Melitense. 3. Dalmatia, Croatia, Bosna, Servia & Bvulgaria / Kraljevstvo Slavena (prijevod iz 1968.). Pesaro/Beograd: Girolamo Concordia/Srpska književna zadruga.
Svjetska baština – UNESCO
Crna Gora
