Apotekar ili farmaceut je zdravstveni radnik koji poseduje naročito znanje i stručnost o lekovima i medicinskim sredstvima, i koji u okviru farmaceutske zdravstvene zaštite obavlja različite poslove u distribuciji i izradi lekova u cilju obezbeđivanja optimalnih rezultata lečenja pacijenata.[1] Za razliku od apotekara, apotekarski tehničari i strukovni farmaceutski tehničari: farmaceutsku zdravstvenu delatnost u apotekama mogu obavljati samo u prisustvu apotekara (diplomiranog farmaceuta).
Apotekar može posedovati sopstvenu apoteku i u njoj kao privatni preduzetnik može radi, ili svoje radne aktivnosti može obavljati u javnoj apoteci (primarna zdravstvena zaštita) ili u bolničkoj apoteci (sekundarna i tercijarna zdravstvena zazaštita).
Najčešće korišćena definicija farmaceutske zdravstvene zaštite je Heplerova i ona glasi:
Farmaceutska zdravstvena zaštita je odgovorno pružanje medikamentozne terapije s ciljem postizanja tačno određenih ciljeva kojima se unapređuje kvalitet života pacijenta.. (Hepler & Strand 1990)
Zato je veoma važno da apotekar bude adekvatno edukovan kako bi ispunio zahteve koje društvo, s razlogom, očekuje od njega kada je u pitanju pružanje farmaceutske zdravstvene zaštite.[2]
Apoteka je po definiciji; zdravstvena ustanova koja nabavlja i ispituje lekove i sanitetski materijal, i njima snabdeva stanovništvo. U nekim apotekama se i izrađuju i testiraju lekovi.
Apoteka je radno mesto većine apotekara. U apotekama oni pored uloge zdravstvenog radnika, imaju i ulogu prodavca, u čemu se ogleda dihotomija apotekarske struke.
Apoteka se sastoji od dela za prodaju, skladištenje i izradu magistralnih lekova, a danas sve češće imaju i poseban deo za konsultaciju sa pacijentima.
U apoteci mora biti prisutan diplomirani farmaceut tokom čitavog radnog vremena. U nekim zemljama i vlasnik apoteke mora biti farmaceut, dok u zemljama gde ovo nije slučaj apotekarska odeljenja imaju i supermarketi i ostali oblici maloprodaje.
Apoteke u sklopu bolnica značajno se razlikuju od javnih apoteka. Dok apotekari u javnim apotekama imaju više problema oko organizacije posla i odnosa sa kupcima/pacijentima, dotle apotekari u bolničkim apotekama imaju kompleksnije zadatke koji se odnose na specifične lekove za kliničko lečenje.
Zbog složenosti lekova u bolničkom lečenju, uključujući posebne indikacije, efektivnost, režim doziranja, interakcije, i odnos pacijenta prema lečenju, mnogi apotekari završavaju specijalističke studije da bi radili kao bolnički farmaceuti.
Bolničke apoteke se po pravilu nalaze u okviru bolnica, i skladište veće količine lekova (specifičnije lekove) nego javne apoteke. Bolnički apotekari i farmaceutski tehničari izrađuju sterilne farmaceutske oblike, uključujći preparate za totalnu parenteralnu ishranu, i druge preparate za intravensku primenu. Ovaj proces pored stručnog osoblja zahteva i adekvatne uslove i obezbeđenje kvaliteta. Zbog toga neke bolnice imaju posebne ugovore sa specijalizovanim kompanijama koje ispunjavaju sva tri navedena uslova.
Prvi počeci apotekarstva kao samostalne profesije javljaju se u gradovima Mediterana pod uticajem Salernske medicinske škole, najpoznatije škole srednjeg veka za obrazovanje lekara i apotekara.[3]
Na osnovu medicisnkih odredbi Rodžera II iz 1140. i pod uticajem arapske medicine, sicilijanski kralj i Sveti Rimski Car Fridrih II Hohenstaufen,[n 1] doneo je svoje Konstitucije [n 2] (odredbe, ili edikt kojima je uredio celokupnu zdravstvenu službu u državi).
Konstitucije (III) Fridriha II - (lat. Constitutiones Regum regni utriusque Siciliae), donete u periodu između 1231 - 1240. godine izvršile su velike promene u zakonodavstvu Srednjeg veka upošte, a obuhvatale su i deo koji se odnosi na zdravstveno zakonodavstvo o razdvajanju medicine od farmacije. Ovaj deo Fridrihovih konstitucija, poznat pod nazivom Sicilijanski edikt (IV), formalno je odvojio profesiju lečenja i i profesiju pripremanja lekova. Ovaj deo konstitucije sastavio je nastavnički kolegijum Salernske medicinske škole, i u literaturi je poznate pod nazivom Salernski edikt.
Uvođenjem medicinskih odredbi 1240. medicinu i farmaciju razdvojilo je u dve zasebne grane, koje će se dalje razvijati i granati samostalno. Tako istorijski gledano, apotekarstvo po prvi put dobija svoj zakonski oblik, a apotekar u javnom životu zauzima mesto sa tačno određenim funkcijama i delokrugom rada. Iako se uz početku ovaj sistem primenjivao samo u Fridrihovom Kraljevstvu dveju Sicilije, a ne i u germanskim delovima Svetog Rimskog Carstva, Salernski edikt je uspostavio model koji je nešto kasnije postao značajan za apotekarstvo širom Evrope, sa izuzetkom Britanskih ostrva, što je omogućilo i uvođenje pojedinih medicinskih statuta u susedne gradove južne Francuske i severne Italije.[4][5][6]
apotekar je duzan da prodaje kondome
Međunarodno udruženje farmaceuta je FIP – Fédération Internationale Pharmaceutique je na nacionalnom nivou organizovane strukovne organizacije poput Kraljevskog udruženja farmaceuta Velike Britanije, Farmaceutske gilde Australije[7] ili Američke farmaceutske asocijacije[8].
U Srbiji je obavezno članstvo farmaceuta u Farmaceutskoj komori Srbije[9] za sve farmaceute koji rade kao zdravstveni radnici, a pored Komore postoji i Farmaceutsko društvo Srbije[10] u kome je članstvo dobrovoljno. Farmaceutska udruženja mogu biti i zadužena za izdavanje odgovarajućih licenci (npr. Kraljevsko farmaceutsko društvo Velike Britanije ili Farmaceutska komora Srbije).