Vrulja (vruja, vrilo) je izvor ispod površine mora. Vrulja je potopljeni speleološki objekt vezan za pukotinske sustave[1], tipičan za kršku geomorfologiju.
Kroz vrulju iz krškog sustava u more utječe podzemni tok ili rijeka ponornica. U okolici vrulje, za razliku od ušća rijeke, postoji difuzno područje bočate vode u kojem salinitet raste s udaljenošću (ovisno o morskim strujama). Postoje stalne i povremene vrulje.
Vrulje su se formirale kao izvori, tipično speleološki objekti jamskog tipa, prije i za vrijeme posljednjeg ledenog doba. Postglacijalni porast mora dovodi ih ispod morske površine, no hidrostatički tlak vode u krškom sustavu je dovoljan da osigura istjecanje svježe vode u more i spriječi ulazak mora u sustav.
To su vrulje u kojima je vodeni tlak uvijek dovoljan da osigura stalno istjecanje svježe vode u more. Najčešće se nalaze na obali, iako ih nekoliko manjih ima i pored većih otoka, npr Cresa. Te su vrulje spojene na krški sustav čije su rezerve vode dovoljno velike, ili je slivno područje dovoljno prostrano da i tijekom dugotrajne suše ima dovoljan priljev vode. Najviše stalnih vrulja ima u podnožju velikih planina – Učke, Velebita, Biokova i u Konavlima.
Vrulje iz kojih voda izvire samo u razdobljima s dovoljno padalina, dok u razdoblju suše prestaje istjecati. Takve vrulje tipične su za jadranske otoke i za poluotok Pelješac, ali se javljaju i uz niske dijelove obale. U periodima suše obično kroz njih u periferni dio sustava prodire morska voda.
Iz stalnih vrulja tipično izvire potpuno čista pitka voda, zasićena kalcijevim karbonatom i lagano lužnata. Kvaliteta vode može biti narušena u slučaju da voda potječe iz ponornice ili da je zagađenje dospjelo procjednim vodama npr. iz kanalizacije ili odlagališta otpada.
U povremenim vruljama može doći do dugotrajnog istjecanja bočate vode nakon perioda suše, posebno ako se iz sustava koji napaja vrulju voda crpi.