Transkripcija (prijepis, prezvukovljivanje) je prenošenje znakova iz jednog pisma u drugo, pri čemu se vodi računa o izgovoru. Također, transkribiraju se i imena s istog pisma, točnije u našem slučaju, latinice, kad posuđenice prolaze kroz fonološku, morfološku i značenjsku prilagodbu.

Transliteracija (prijeslov) je prenošenje znakova iz jednog pisma u drugo, pri čemu se ne vodi računa o izgovoru, odnosno, prenosi se znak za znak.

Kinesko pismo se kao morfemografsko (znamopis) ne može transliterirati, jer nema slova niti sa slovima usporedivih pismena, ali u transkripciji se mora svaki slog razlikovati od drukčijeg sloga.

Podrobniji članak o temi: Hepburnova romanizacija

Hrvatski pravopis određuje pisanje vlastitih imenica (osobna i zemljopisna imena) prema latiničnom zapisu prihvaćenom u dotičnoj zemlji, osim nekih malobrojnih takvih imenica koje su se udomaćile. Primjeri: Matsuo Basho, Sunzi, Laozi, Qin Shi Huangdi, Kongzi ili Kongfuzi, ali i Konfucije, Beijing, ali i Peking.

Udomaćene se obične riječi fonetiziraju. Primjeri: cunami, džudo i džiju-džicu (ustaljeno je s dž), nindža, samuraj, jakuza.

Osnovna su pravila fonetiziranja japanskih riječi sljedeća:

• ch > ć
• j > đ
• sh > š
• ts > c
• w > v
• y > j

(osnovno, abecednim redom)

• ch > č
• j > đ
• q > ć
• r > ž
• sh > š
• w > v
• x > meko š, sj
• y > j
• z > dz (sliveno)
• zh > dž
• slog yan i nastavak sloga -ian > jen
• nastavak sloga -ong > -ung

Napomena: U zapadnim zemljama često se još rabi Wade-Gilesova transkripcija kineskih riječi (prepoznaje se po brojnim apostrofima). Na internetu je lako naći usporedne tablice s pinyinom.

Postoji više propisanih standarda za transliteraciju arapskih imena, kao DIN 31635 ili ISO 233. Ipak u većini slučajeva, npr. u novinama ili knjigama, može se naći transkribirana inačica naziva, npr. sura aš-Šams / ash-shams (engleski) / asch-Schams (njemački) / asj-Sjams (nizozemski) / ach-chams (francuski).

Budući da je velik broj današnjih arapskih zemalja bio kolonijalni posjed nekih europskih zemalja, mnoge u transliteraciji arapskih imena koriste jezična pravila svojih bivših kolonizatora. Primjerice: Hicham El Guerrouj (francuska transliteracija) ili Omar Sharif (engleska transliteracija).

U hrvatskoj je jezičnoj praksi fonetiziranje arapskih imena.

Također se fonetiziraju, a za ruska, bjeloruska i ukrajinska posebna slova vrijede ova pravila:

• rus. Ё > e (ë)^[1]
• bjelorus. Ё > jo
• rus. i bjelorus. Ы > y
• rus. i ukr. Щ > šč
• bjelorus. ў > ŭ
• rus. i bjelorus. Э > ė
• ukr. Є є > je
• rus.^[1] Ъ > ´ (akut)
• rus., bjelorus. i ukr. Ю > ju
• rus., bjelorus. i ukr. Я > ja
• rus., bjelorus. i ukr. Й й > j
• rus., bug., bjelorus. i ukr. Ь ь > ʼ odnosno ’ (apostrof)
• ukr. И > y;^[1] y, i;^[2] i^[3]
• ukr. ï > i (ji),^[1] ji^[3]
• bjelorus. i ukr. I ı (I i) > i
• rus. e > e iza suglasnika, je na početku riječi, iza samoglasnika i iza Ь i Ъ
• ukr. ’ > ne transkribira se^[3]

Apostrof i akut se pišu u vlastitom slovnom mjestu (sa spatiumom).

1) Kao „e” iza suglasnika, kao je na početku riječi, iza samoglasnika i iza Ь i Ъ

2) Tvrdi znak, ne izgovara se, koristi se za označavanje prethodnog suglasnika kao tvrdog.

3) Meki znak, ne izgovara se, koristi se za označavanje prethodnog suglasnika kao mekog.

• Nives Opačić, Babyn Jar – stari i novi prijepori // Vijenac br. 328, Matica hrvatska, Zagreb, 12. listopada 2006.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. prosinca 2013. (Wayback Machine)