Stanko Vujica (Busovača, 27. studenoga 1909. – London, Kanada, 5. rujna 1976.), bio je hrvatski filozof.
Stanko Vujica rodio se je u Busovači 1909. godine. Školovao se je u rodnoj Busovači te u Visokom, Sarajevu, Zagrebu, Beču i Innsbrucku.[1] Doktorirao je filozofiju u Zagrebu.
Za vrijeme NDH bio je djelatnikom u Ministarstvu vanjskih poslova, i ataše za novinstvo i kulturne veze generalnoga konzulata u Münchenu, sve do sloma NDH.[2][3] Nakon Drugoga svjetskog rata emigrirao je u SAD. Od 1947. godine profesorom je filozofije i dekanom[3] na Wilkes Collegeu u Wilkes Barreu u Pennsylvaniji. Bavio se filozofijom politike i religije.[2]
Surađivao u listovima hrvatske političke emigracije kao što su Hrvatski glas, Hrvatska revija, Danica i inima. Na prvom Saboru Hrvatskoga narodnog vijeća 1974. godine izabran za sabornika, a 1975. godine za predsjednika Izvršnog odbora.[2] Pisao je i na engleskome jeziku i surađivao u časopisima Eastern World (London, 1961.), Pakistani Philosophical Journal (Lahore, 1961.), Research Journal of Philosophy (Karachi, 1967.), East Europe (New York, 1968.) a u Journal of Croatian Studies objavio je raspravu The Humanist Marxism in Croatia - An agonizing Reappraisal of Marxist Dogma and Practice[4] (IX-X, 1968./1969.).[1]
Njegova supruga je hrvatska književnica Nada Kesterčanek Vujica. Vujica je predavao na fakultetu gdje je ona radila.[5]
Umro je 5. rujna 1976. godine u Londonu, u Kanadi, na jednome zborovanju.[1]
Dio članaka objavljenih u Hrvatskoj reviji između 1952. i 1976. godine[1]: