Stanko Horvat (Zagreb, 12. ožujka 1930.Zagreb, 30. listopada 2006.) hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog[1]

Životopis

Rođen je u Zagrebu. Studij kompozicije završio je kod Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1959. Godine 1958-1959 stručno se usavršavao u Parizu kod Renea Leibowitza. Od 1961. godine radi na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, prvo kao profesor teoretskih predmeta, da bi kasnije preuzeo katedru kompozicije, gdje je odgojio velik broj danas najznačajnijih hrvatskih skladatelja (Frano Parać, Ivo Josipović, Berislav Šipuš, Mladen Tarbuk, Srđan Dedić,Srećko Bradić, Sanda Majurec Zanata, Vjekoslav Nježić i drugi).Od 1976. do umirovljenja bio je redovan profesor te ustanove, a dekan od 1977. do 1981. godine. Izuzetno angažiran na svim poljima gdje je o suvremenoj glazbi riječ, bio je od 1974. do 1979. godine predsjednik društva skladatelja, a od 1975. bio je suradnik, a od 1985. do 1989. godine i umjetnički direktor Muzičkog biennala Zagreb (uredio je zajedno s prof. Nikšom Gligom neke od antologijskih godina tog festivala, kada je npr. Zagreb posjetio John Cage, Luciano Berio itd). Godine 1977. kao DAAD-ov stipendist je boravio u Berlinu, gdje je radio u elektronskom studiju ..Od 1992. je član suradnik, a od 1998. bio je redovan član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nagrađen je brojnim nagradama i priznanjima: Nagradom grada Zagreba 1967. ( za "Koncert za glasovir i orkestar " i "Rondo " za gudači kvartet), nagradom Josip Štolcer Slavenski za Sonnant za glasovir 1970., nagradom Vladimir Nazor za kantatu "Jama "1971., nagradom Vladimir Nazor za zborske skladbe "Slovo o slovu" i Zapis o očima" 1980., spomen - poveljom Hrvatskog društva skladatelja za zasluge u organizaciji Muzičkog biennala 1980., nagradom Josip Štolcer Slavenski za životno djelo 1990., nagradom Boris Papandopulo za orkestralnu skladbu "Zvuk i bijes" 1997., nagradom Vladimir Nazor za životno djelo 2001. godine i brojnim drugim nagradama.1991. je preuzeo dužnost glavnog urednika notnih izdanja HDS-a "Ars croatica", gdje je radio do 2001.Njegova djela se izvode u Hrvatskoj, u svim evropskim državama i gotovo na svim kontinentima.[2]

Značajke Horvatove glazbe

Nema sumnje da je najznačajnija osobina Horvatove glazbe njegov odnos prema tradiciji - dapače ovu osobinu i sam je skladatelj u više navrata potvrđivao čak ističući da sebe ne smatra avangardnim skladateljem. Po riječima Nikše Glige ako bi njegovo djelo po svaku cijenu htjeli negdje smjestiti onda bi to bilo negdja između opusa Luigija Nona i Hansa Wernera Heinzea,no uz naglasak na činjenici da ni jednu od tih paradigmi ne možemo smatrati nekakvim neposrednim uzorom.[3]

Djela

Diskografija

Izvori

  1. Opća i nacionalna enciklopedija, sv. 8, str. 302
  2. http.//www.classical-composers.org/comp/horvat
  3. Nikša Gligo, 2000., Stanko Horvat - u povodu 70. rođendana skladatelja i njegova primanja u redovito članstvo HAZU

Bibliografija

Skupina autora : Stanko Horvat,Zagreb 2011.

Vanjske poveznice