Lustracija (lat. lustratio – čišćenje, pročišćavanje) je novi izraz uzet iz antičkih rituala s novim političkim značenjem za čistke i uklanjanje iz javnog političkog života primijenjen u neokapitalističkim državama Srednje i Istočne Europe od 1990-ih godina protiv suradnika bivšeg socijalističkog poretka te protiv članova komunističkih i radničkih stranaka. Za takvo značenje koristi se i neologizam lustrizam.[1] Novi pojam lustracije uveden je u Poljskoj odakle se proširio u druge jezike.[2]
Provodi se u nekim državama Europe počevši od pada realsocijalističkih režima kao dio opće dekomunizacije društva.[3] Lustraciju su nakon pada željezne zavjese od svih bivših socijalističkih zemalja najdosljednije provele Poljska, koja je potom doživjela i najveći rast gospodarstva i svog geopolitičkog utjecaja te Njemačka u svom istočnom dijelu.[3]
Izvorno je lustracija pojam iz starorimske religije koji je označavao obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savijesti i pomirenje.[4] Starorimska lustracija provođena je nakon događaja kao što su krvoprolića, babinja, dodiri s pokojnikom i slično. Lustrirane su bivale osobe, životinje i stvari u određenim prilikama, osobito prije nego što će ući ili biti unesene u koje posvećeno mjesto.[4]
Negdašnja komunistička nomenklatura etablirala se od gospodarstva preko medija do politike uspješnije u Hrvatskoj nego u bilo kojoj drugoj europskoj postkomunističkoj zemlji, izuzevši Bjelorusiju.[5] U Hrvatskoj još nije donesen pravni okvir ili zakon o lustraciji.[6] Svrha bi bila sprečavanje bivših nositelja visokih dužnosti u komunističkoj partiji, te UDBI ili KOS-u da i danas budu nositelji vlasti, imaju visoka politička mjesta u državi ili rade kao urednici ili novinari, primjerice u žutom tisku.
U drugim zemljama bivšeg istočnoga bloka, kao što su Češka, Slovačka, Istočna Njemačka, Poljska, Mađarska, Bugarska, Makedonija i Albanija, ovaj pojam opisuje provjeru državnih službenika i drugih osoba javnog života na temelju bivših tajnih arhiva na moguću suradnju s komunističkim tajnim službama i sigurnosti.
Njemačka je provela jedan od najtransparentnijih procesa lustracije, a pod pritiskom disidenata iz bivše DDR prva je od svih država građanima otvorila tajne arhive. Lustracija je provedena u skladu s općim normama definiranim u Sporazumu o ujedinjenju. Održan je velik broj javnih suđenja i osobe koje su nekad radile u tajnoj službi bivše DDR (Stasi) morale su napustiti svoje položaje. Osim zaposlenika na državnoj i saveznoj razini, lustrirani su čak i "obični“ zaposlenici na nižim razinama; njih se u pravilu osuđivalo na dvije godine zatvora nakon čega su bili automatski amnestirani. Posebno rigorozne provjere provedene su u sektorima javnih službi gdje se tražila visoka etičnost i moralna ispravnost (sveučilišta, škole, sudovi) pa je, primjerice, samo u pokrajini Saksoniji oko 1000 profesora ostalo bez posla.[7] Lustracijski zakon ima i Srbija. Češka je objavila i popis od gotovo tisuću bivših špijuna komunističkog režima. Makedonski lustratori provjeravaju i tajkune koji su se obogatili u privatizaciji devedesetih. Nastoji se utvrditi jesu li došli do kapitala poduzetništvom ili zahvaljujući tome što su kao suradnici službe bili dio strukture.[8]
Ako se za nekoga utvrdi da je surađivao i da se okoristio tom suradnjom, oduzet će mu se javne funkcije. U prvom redu se radi o načinu da se takve ljude javno moralno prokaže kao osobu koja nije dostojna djelovanja u javnosti. Uglavno je moralna i vrijednosna osuda.
Tim osobama se ne brani raditi bilo koje poslove, samo da ne mogu više obnašati nijednu javnu dužnost.
|journal=
(pomoć)