Ljubo Karaman | |
![]() Ljubo Karaman circa 1918. godine | |
Rođenje | Split, 15. lipnja 1886. |
---|---|
Smrt | Zagreb, 19. travnja 1971. |
Posljednje počivalište | zagrebačko groblje Mirogoj |
Zanimanje | povjesničar umjetnosti i konzervator |
Portal o životopisima |
Ljubo Karaman (Split, 15. lipnja 1886. – Zagreb, 19. travnja 1971.), hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator.
Klasičnu gimnaziju završio je 1904. u Splitu, a studij povijesti i geografije na Filozofskom fakultetu u Beču. U Beču je studirao i povijest umjetnosti 1912. – 1914. koju je doktorirao 1920. tezom Die romanische Plastik in Spalato.[1]
Godine 1911. kratko je bio nastavnik u klasičnoj gimnaziji u Splitu, potom u dubrovačkoj gimnaziji, da bi od 1919. bio asistent Pokrajinskoga konzervatorskog ureda za Dalmaciju, a od 1926. glavni konzervator za Dalmaciju u Splitu.
U Splitu je bo suradnik don Frane Bulića s kojim je napisao knjigu Palača cara Dioklecijana (1927.). Pod pritiskom talijanskih fašističkih vlasti napustio je 1941. Split i djelovao u Zagrebu kao ravnatelj Konzervatorskog zavoda do umirovljenja 1950. godine. Proučavao je spomenike Dalmacije od antike do baroka, a posebno su važni njegovi radovi na području starohrvatske arheologije.[2]