Kulturni marksizam ili kulturni boljševizam (uljudbeni marksizam/boljševizam; njem. Kulturmarxismus, engl. Cultural Marxism) je termin koji je prihvaćen – osobito u krugovima desničara (pogotovo krajnjih desničara i alternativne desnice) u SAD-u – za djelovanja intelektualaca na lijevoj strani političkog spektra, kojima se pripisuje vođenje »akademskog i intelektualnog kulturalnog rata« čiji cilj je navodno »sustavno uništiti zapadnu kulturu i tradicije«.[1][2]
Neki autori u najnovije vrijeme ukazuju da ne postoji takav ljevičarski kulturalni rat protiv zapadne kulture i tradicija, te nalaze da širenje predodžbe o kulturnom marksizmu predstavlja teoriju urote, te dokazuju da ta teorija urote sadržava i antisemitske elemente.[3][4][5] Drugi autori, pak, termin »kulturni marksizam« koriste kako bi naprosto opisali marksistička nastojanja da ostvare kulturalni utjecaj u društvima zapadnih zemalja, bez nekih iskazivanja desničarskih antagonizama prema ljevici.[6]
Belgijski politolog Jerome Jamin ukazuje da je termin »kulturni marksizam« korišten i od strane ljevičara i od strane desničara kao iskaz posve otvorenih nastojanja marksizma da pridonesu temeljitoj promjeni društva, ali se kao politički korektni termin za takva nastojanja promovira u najnovije vrijeme naziv »kritička teorija« (kojega utjecajni marksist Douglas Kellner 2018. godine posve izričito koristi kao sinonim za – »kulturni marksizam«),[7][8] a autore koji nastavljaju koristiti termin »kulturni marksizam« se etiketira kao »teoretičare urote«.[9][10]
Kao izdanak zapadnog marksizma (pogotovo misli Antonija Gramscija i Frankfurtske škole) čija popularnost kao metode izučavanja kulture raste 1960-tih, kulturni marksizam (tj. »kritička teorija«) tvrdi da povijesne pojave koje izgledaju kao tradicionalni kulturni fenomen u zapadnom društvu – primjerice težnja za individualnim postignućima povezana s kapitalizmom, nacionalizmom, nuklearnom obitelji, uloge spola, rase i drugi oblicima kulturnog identiteta[2] – predstavljaju tek prikaze povijesnih zbivanja koji se koriste radi opravdanja i održavanja postojeće hijerarhije. Kulturni marksisti koriste marksističke metode (povijesna istraživanja, identifikacija gospodarskog interesa, proučavanje međusobno uvjetovanih odnosa između dijelova društvenog poretka) u nastojanju da protumače složenost moći u suvremenom društvu, te kako bi mogli kritizirati ono što je – kako kulturni marksisti predlažu – prirodno, ali je u stvari ideološki određeno.
Neki autori pozivaju na oprez, jer konzervativci nerijetko identificiraju liberalne ideje s kulturnim marksizmom – makar je marksizam vrlo različit od liberalizma.[11]
Prema Douglasu Kellneru, profesoru na UCLA i kritičkom teoretičaru, »mnogi marksistički teoretičari 20. stoljeća u rasponu od Györgya Lukácsa, Antonija Gramscija, Ernsta Blocha, Waltera Benjamina, i Theodora Adorna do Fredrica Jamesona i Terryja Eagletona poslužili su se marksističkom teorijom kako bi analizirali kulturne obrasce u odnosu na njihovu proizvodnju, njihovo usađivanje u društvo i povijest, te njihov utjecaj na publiku i društveni život.«[12][13]
U djelu Dijalektika prosvjetiteljstva iz 1947. godine, Theodor Adorno i Max Horkheimer su nastojali objasniti zašto tlačiteljski karakter kapitalizma (za njih, nema nikakve sumnje da je tlačenje bitni element kapitalizma) nije izazvao revolucije kako se nadao Marx. Odgovor su našli u masovnoj kulturi, koju kapitalizam proizvodi slično kao što proizvodi i materijalne stvari. Kapitalizam u popularnoj kulturi stvara sadržaje, čija je svrha stimuliranje konzumerizma i stvaranja profita. Kritičkim odnosom prema predodžbama koje širokim narodnim masama nameće kapitalistička industrija i s njom povezana kultura, prema mišljenju Adorna i Horkheimera može se pridonijeti oslobođenju čovjeka.[14]
Frankfurtska škola je naziv koji se obično koristi radi opisivanja grupe intelektualaca koji su u jednom ili drugom trenutku tijekom nekoliko desetljeća bili povezani s Institutom za društvena istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu; tu su uključeni Theodor Adorno, Max Horkheimer, Ernst Bloch, Walter Benjamin, Erich Fromm, Herbert Marcuse, Wolfgang Fritz Haug i Jürgen Habermas. 1930-tih Institut za društvena istraživanja je bio prisiljen na zatvaranje zbog uspona nacističke stranke; stoga se 1933. preselio iz Njemačke u Ženevu a godine 1934. u New York, gdje je postao povezan s Columbia University. Njegov časopis »Zeitschrift für Sozialforschung« u skladu s tim je preimenovan u »Studies in Philosophy and Social Science« (»Proučavanja filozofije i društvenih znanosti«). U tom je trenutku počeo stvarati svoje najvažnije radove, primivši povoljne reakcije unutar američke i engleske akademske zajednice.
Među ključnim radovima Frankfurtske škole bili su Adornova »o popularnoj glazbi«, koja je napisana zajedno s Georgeom Simpsonom i objavljena u časopisu »Studij filozofije i društvene znanosti« 1941. godine. Adorna je zabrinula pojava uniformnosti u suvremenom masovnom društvu i prebacivanje individualnog umjetničkog izražavanja u masovnu proizvodnju standardiziranih roba. Tvrdio je da je popularna glazba po dizajnu i promociji »potpuno neprijateljski nastrojena prema idealu individualnosti u slobodnom, liberalnom društvu«,[15] te je ustvrdio da je kultura ojačala »apsolutnu moć kapitalizma«.[16] Vrlo je zapaženo i »Preispitivanje industrije kulture«, Adornovo radijsko predavanje iz 1963. godine.[17]
Nakon 1945. godine dio tih preživjelih marksista vratio se kako u Zapadnu tako i u Istočnu Njemačku. Adorno i Horkheimer su se godine 1953. vratili u Frankfurt i obnovili ondje Institut. U Zapadnoj Njemačkoj u kasnim 1950.-tim i ranim 1960.-tim je oživjeli interes za marksizam proizveo novu generaciju marksista koji su se bavili analiziranjem tema poput kulturnih promjena koje se odvijaju u fordističkom kapitalizmu, utjecaja novih vrsta popularne glazbe i umjetnosti na tradicionalne kulture, te održavanje diskursa političkog poštenja u javnoj sferi.[18] Ovo obnovljeno zanimanje bilo je istaknuto u časopisu »Das Argument«. Tradicija misli povezane s Frankfurtskom škola je kritička teorija.
Svojevrsni klimaks doživjele su teorije kulturnog marskizma u studentskim prosvjedima širom Europe 1968. godine, gdje nalazimo glasnogovornika studenskih demonstranata u Njemačkoj Rudija Dutschkea, koji stvara sintagmu o »dugom maršu kroz institicije« – to je bila njegova jezgrovita interpretacija Gramscijevih ideja o procesu gdje ljevičarski intelektualci trebaju demokratske institucije postupno iskoristiti radi uvođenje revolucionarnih promjena.
Termin »kulturni marksizam« je korišten od strane konzervativaca za označavanje sustava vrijednosti koje su, po njima, u suprotnosti s osnovnim tradicijskim vrijednostima zapadnog društva i kršćanske vjere.[19] Konzervativni kritičari smatraju da je marksističko »podrivanje« u maniri frankfurtske škole istinska svrha tzv. političke korektnosti[20] i multikulturalizma, koji se od strane konzervativaca nerijetko poistovjećuju s kulturnim marksizmom.[21]
|journal=
(pomoć)