Ime joj dolazi od riječi ka'apiûara iz jezika tupi, nastale spajanjem riječi list (kaá), vitak (píi), jesti (ú) i sufiksa za činitelja (ara), a znači „proždirač trave”.[2][3]
Znanstveni naziv njezinog roda, hydrochaeris, dolazi od starogrčkih riječi ὕδωρ (hydor, „voda”) i χοῖρος (choiros, „svinja, vepar”).
U španjolskom jeziku poznata je pod nazivima capibara, chigüiro, carpincho i majas.[4]
Građa tijela i krzno
Imaju bačvasto tijelo i kratku glavu s crvenkastosmeđim do sivim krznom na gornjem dijelu tijela i žućkastosmeđim na donjem.[5] Neke jedinke imaju crne pjege na licu, vanjskim dijelovima nogu i trupu. Dlake krzna duge su od 30 do 120 milimetara,[5] no mjestimično mogu biti tako rijetke, da se nazire gola koža.
Odrasle životinje dugačke su od 100 do 130 centimetara, a u ramenima su visoki od 50 do 60 cm.[4] Mužjaci su prosječno teški 50, a ženke 61 kilogram. No, težina im se može kretati u rasponu od 27 pa do 80 kilograma. Tijelo im je bez repa,[5] a imaju 20 zubi. Stražnje noge su neznatno duže od prednjih, a njuška joj je tupa s očima, nosnicama i ušima pri vrhu glave. Prednje noge završavaju s četiri, a stražnje s tri prsta. Prsti, zadebljani slično kopitima, povezani su plivaćim kožicama.[5] Ženke su neznatno teže od mužjaka.[4]
Rasprostranjenost i životni okoliš
Područje rasprostranjenosti se dijeli na dva dijela. Manji dio je u istočnoj Panami, na sjeveru Kolumbije i sjeverozapadnom dijelu Venezuele. Veći dio je gotovo cijela Južna Amerika istočno od Anda i proteže se od istoka Venecuele sve do Urugvaja i sjeveroistoka Argentine.[6] Sukladno ovako podijeljenom području rasprostiranja, vrsta se dijeli na dvije podvrste: Hydrochoerus hydrochaeris isthmius u manjem, sjeverozapadnom dijelu i rastom je nešto manji nego Hydrochoerus hydrochaeris hydrochaeris koji je rasprostranjen u najvećem dijelu Južne Amerike istočno od Anda.[7]
Nastanjuju različite životne okoliše, no uvijek moraju odgovarati određenim zahtjevima. Moraju se nalaziti u blizini jezera, rijeke, močvare ili šume mangrova.[4] Pored toga, mora u blizini biti čvrsta podloga kao mjesto za spavanje, gdje je poželjna i gusta vegetacija zbog zaštite. Većinom se hrane na travnatimsavanama ili u plitkim vodama.[4] Najgušće nastanjuju prostrana vlažna područja kao što je Pantanal i naplavna područja kroz koja teče Orinoco. Uglavnom nastanjuju nizinska područja, no ima ih i u područjima do 1300 metara nadmorske visine. Za razliku od drugih vrsta životinja u ovim područjima, kapibare dobro podnose (do određene mjere) promjene u okolišu koje su rezultat ljudskih aktivnosti, pa tako mogu preživjeti i na plantažama ili stočnim pašnjacima.
Način života
Aktivnost
Kapibare su aktivne pretežno u sumrak i svitanje. Najtopliji dio dana provode u mlakama ili plitkoj vodi.[4] Noću se povlače u gustiš, a ne kopaju skloništa. U područja gdje ih ometaju ljudi, aktivnosti premještaju na noć.
U slučaju opasnosti, mogu vrlo brzo trčati, no ako je moguće, bježe u vodu. Izvrsno plivaju, i gotovo potpuno zaranjaju u vodu, iz koje izviruju samo oči i vrh nosa. Ponekad se skrivaju u gustu vodenu vegetaciju. Pored toga, mogu prijeći i veće udaljenosti roneći. Duboka voda im služi samo za bijeg, većina aktivnosti odvija se u plićinama ili na tlu.
Društveno ponašanje
Majka s mladuncima
Kapibare žive u skupinama koja se mogu sastojati od jednog para s potomcima, ili od više odraslih jedinki. Veličina skupine kreće se 10 do 30 jedinki (ponekad i do 100),[8] ali najčešće oko 20.[3] Povremeno se može sresti i ponekog samotnjaka. To su gotovo uvijek odrasli mužjaci.[9]
Brojnost i način života takve skupine ovisi o godišnjem dobu i okolišu. U kišnom razdoblju kapibare se razilaze na veće područje, pa tako opada broj jedinki okupljenih u pojedine skupine.[10] U to vrijeme životinje jedu i skupljaju masne rezerve, u to vrijeme uglavnom podižu mladunce. Za vrijeme trajanja sušnog razdoblja, kapibare se okupljaju oko većih rijeka i jezera, pa se oblikuju i veće skupine.[10][11]Smrtnost im je u to vrijeme povećana zbog slabije prehrane i bolesti, a gubitak mogućnosti skrivanja u bujnoj vegetaciji povećava i broj žrtava od grabežljivaca.[4]
Obiteljsku ili veću skupinu vodi dominantni mužjak,[12] i taj položaj često zadržava više godina. Uz njega je jedna ili više ženki s mladuncima, a u skupini mogu biti i drugi, ali podređeni mužjaci. Hijerarhija grupe je u pravilu stabilna, a uspostavlja se, dijelom i agresivnim borbama.
Skupina nastanjuje područje veličine od 80 do 200 hektara, no zadržavaju se najčešće u središnjem području od 10 do 20 hektara. Taj dio brane od drugih pripadnika iste vrste.[13] Područje obilježavaju mirisnim žlijezdama koje su kod mužjaka iznad nosa, a oba spola ih imaju i u analnom području.[4]
Kapibare se sporazumijevaju čitavim nizom različitih glasova. Glasanjem pokazuju podređenost, dominaciju ili zadovoljstvo, ali i signaliziraju opasnost i strah.[8]
Razmnožavanje
Kapibare u zatošeništvu prvu ovulaciju dožive oko 1 godine starosti i estrus im traje 7,5 dana u prosjeku. Gestacija traje oko 150 dana, a ženka najčešće okoti oko 4 mladunca, broj varira između 1 i 9. Parenje može biti jednom godišnje (Brazil) ili više puta (Venezuela, Kolumbija). Mladunci su izraženi potrkušci i sposobni su samostalno pasti travu nekoliko dana od rođenja, iako ih majka doji prvih mjesec dana života.[4]
U popularnoj kulturi
Početkom 2020-ih kapibare su postale popularne kao mem, a jedan od razloga bila je najezda u argentinskom bogataškom naselju Nordelita[14] zbog koje ih se na komičan način koristilo kao likove „klasne borbe”. Uobičajeni format mema uključuje kapibare u raznim situacijama uz pjesmu After PartyDona Tolivera.[15]
