Hrvatsko ratno zrakoplovstvo | |
---|---|
![]() Grb HRZ-a | |
Osnovana | 1991. |
Sjedište | Zrakoplovna baza Zagreb |
Dan postrojbe | 12. prosinca |
Zapovjednici | |
Trenutačni zapovjednik |
brigadni general Michael Križanec |
Istaknuti zapovjednici |
stožerni general Imra Agotić |
Znakovlje | |
Rondel | ![]() ![]() |
Repna oznaka | ![]() ![]() |
Zrakoplovna flota | |
Lovci | MiG-21, Rafale |
Ostali | CL-415, AT-802 |
Helikopteri | Bell 206, OH-58, UH-60, Mi-171 |
Školski | Z-242, PC-9 |
Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (kratica HRZ) grana je Oružanih snaga Republike Hrvatske čija osnovna zadaća je osiguranje suverenosti zračnog prostora Republike Hrvatske te pružanje zrakoplovne potpore drugim granama u provedbi njihovih zadaća u združenim operacijama. Do odluke Hrvatskog sabora donesene 26. siječnja 2018. godine, HRZ je bilo nositelj je i organizator integriranog sustava protuzračne obrane Republike Hrvatske. Tada je Protuzračna obrana (PZO) izdvojena u Hrvatsku kopnenu vojsku.[1]
Vidi još: Carske i kraljevske zračne snage, Zrakoplovstvo NDH i Hrvatska zrakoplovna legija
Vidi još: Ratno zrakoplovstvo Kraljevine Jugoslavije i Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana
Hrvatsko ratno zrakoplovstvo osnovano je na 12. listopada 1991. odlukom predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Kamen temeljac Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu bilo je osnivanje zrakoplovne skupine pri Zapovjedništvu Zbora narodne garde. Osnovna zamisao bila je okupiti pilote i ostale zrakoplovce koji su napustili JNA, pružiti stručnu pomoć postrojbama ZNG-a, te stvoriti jedinstven sustav zemaljskog promatranja, javljanja i protuzračne obrane Republike Hrvatske.
Glede opreme, Hrvatska je raspolagala s nešto privrednih i sportskih zrakoplova koji su uredbom Vlade Republike Hrvatske od 11. rujna 1991. dani na uporabu Ministarstvu obrane, odnosno Hrvatskoj vojsci.[2] No, već od samog početka agresije JNA na Hrvatsku organizirano je nadziranje kretanje postrojbi JNA iz zraka i to zrakoplovima aeroklubova i privrednog zrakoplovstva, pod izlikom protupožarnog izviđanja za koje se u tim danima još uvijek moglo dobiti odobrenje Savezne uprave kontrole letenja (SUKL-a).
Već u listopadu 1990. po dogovoru tadašnjeg Općinskog sekretarijata za narodnu obranu (OSNO) Sinj i Split osnovan je samostalni zrakoplovni vod sastavljen od dva odjeljenja i to prvog zrakoplovnog i drugog padobranskog.[3]
Tog je 17. listopada 1990. godine na sinjskom sportskom aerodromu na Piketu formirana zrakoplovna borbena skupina kao nukleus budućeg hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Formirali su ju piloti aero-klubova Sinj i Split; Matko Raos, Goran Kovačević, Nediljko Ivačić i Mladen Krstulović te tadašnji sekretar Sekretarijata za narodnu obranu općine Sinj Branimir Petričević i rukovalac materijalno-tehničkim sredstvima u istom Sekretarijatu Neven Bazina formirali su zrakoplovnu borbenu skupinu. Zapovjednik ove skupine bio je Matko Raos, danas umirovljeni brigadir.[4] Skupina se je širila i samostalno djelovala do 28. travnja 1991. godine, kada su službeno dobili status samostalnog zrakoplovnog voda u sastavu novoosnovane 4. brigade ZNG. Do 3. siječnja 1992. su u sastavu 4. brigade, nakon čega su piloti prešli u HRZ, a padobranci su ostali kao diverzantska skupina u sastavu 4. gardijske brigade. Kroz sinjsku skupinu prošla su ukupno 24 borca; 5 je poginulih, jedan nestali (borbe na Kupresu), dvojica umrlih, a još su tijekom rata četvorica proživjela teška ranjavanja.[4] Vod je od početka rata do 7. veljače 1992. godine djelovao pri 4. gardijskoj brigadi kada je prvo odjeljenje ustrojbeno potpalo pod HRZ, a drugo je ostalo s gardistima. Najznačajniji je bio samostalni zrakoplovni vod Osijek, kojega je 8. listopada 1991. osnovao jedan od "otaca" Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i heroj Domovinskog rata, Marko Živković, koji je s ostalom posadom zrakoplova poginuo 2. prosinca 1991. u akciji. Samostalni zrakoplovni vod Osijek opskrbljivao je oružjem i sanitetskim materijalom branitelje Vukovara i improviziranim je bombama (tzv. bojler-bomba) izvodio napade na neprijateljske položaje tijekom opsade Vukovara, nanosivši pritom velike moralne i materijalne gubitke JNA i pobunjenim Srbima.
Prva borbena djelovanja izvode se ultralakim zrakoplovima koji, naoružani s osam bombi kalibra 3-4 kg, domaće izrade, napadaju s malih visina u sumrak ili noću. Borbeno se djeluje i zrakoplovima UTVA 75 koji su naoružani s četiri M79 Osa i raznim bombama. Taktika napada je krajnje jednostavna i prilagođena ograničenim mogućnostima ovog zrakoplova. Napada se uglavnom noću, s malih visina iz smjera koji je naslabije branjen. Jedno od najznačajnijih borbenih djelovanja UTVA 75 bio je napad na RTV odašiljač Čelavac koji je tim napadom (djelovalo se Osama) bio privremeno onesposobljen. UTVA 75 je tom prigodom pogođena paljbom iz pješačkog naoružanja, no kako nije bilo znatnijih oštećenja piloti su se sigurno vratili sa zadaće. Vrhunac improvizacije bile su kasetne bombe napravljene od tankog lima i punjene bombicama zaostalima nakon napada neprijateljskih M-87 Orkan, ozloglašenim "zvončićima".
U kolovozu 1992. iz Njemačke stiže zrakoplov Antonov An-2 koji je ubrzo u zadaćama prijevoza ranjenika letio i do tri puta dnevno na relaciji Dubrovnik-Split-Zagreb. Potkraj 1993. Samostalno zrakoplovno odjeljenje Split pripojeno je Zrakoplovnoj bazi Divulje.
2. srpnja 1991. ustrojava se Prva eskadrila lakih borbenih zrakoplova višestruke namjene Čakovec, što je službeno potvrdio GS OS RH u zapovijedi od 30. kolovoza. Pripadnici eskadrile su sportski i profesionalni piloti Aerokluba Čakovec, te profesionalni piloti Privrednog zrakoplovstva Daruvar i Zagreb. U kolovozu 1991. godine glavna zadaća im je prihvat i skrivanje sportskih i privrednih zrakoplova s drugih hrvatskih aerodroma tako da je u jednom trenutku na aerodromu Čakovec bilo smješteno 28 zrakoplova od kojih je većina ubrzo dobila nov, maskirni izgled. 12. rujna zrakoplovi JNA napadaju varaždinski aerodrom gdje su se nalazili zrakoplovi An-2 Privrednog zrakoplovstva Osijek. Tom prigodom oštećena su četiri zrakoplova, pa se zbog straha od novih napada odlučuje preostale zrakoplove, uz suglasnost mađarskih vlasti, prebaciti u Republiku Mađarsku. No, odlukom MORH-a zrakoplovi su umjesto u Mađarsku prebačeni u Republiku Sloveniju. Tijekom listopada po zapovijedi GS OSRH-a, eskadrila provodi izviđanje povlačenja postrojbi i naoružanja JNA iz Hrvatske jer su postojale naznake da će dio naoružanja ostati pobunjenicima u Hrvatskoj. U jednom od takvih letova neprijateljski protuzračni top je pogodio dva zrakoplova, od kojih se jedan, UTVA 75, s 13 pogodaka i težim oštećenjima ipak uspio vratiti i sigurno prizemljiti. Zbog neprijateljske PZO i ograničenih mogućnosti zrakoplova svi su letovi izvođeni do 50 metara visine i u najvećoj tajnosti. Doskora se započinje s intenzivnom obukom i preobukom pilota na zrakoplov An-2 koji će postati temeljni zrakoplov HRZ-a, osobito za prijevoz ranjenika i sanitetskog materijala.
Kasnije, kako je rat odmicao u sastav HRZ-a ulaze borbeni avioni MiG-21, borbeni helikopteri Mi-24 te transportni helikopteri Mi-8 i Mi-17. Naoružanje i oprema za HRZ je u tajnim operacijama – bilo je naime zabranjeno izvoziti oružje na područje bivše Jugoslavije zahvaćeno ratom – kupovana u inozemstvu; u prvom redu su pribavljene borbene letjelice sovjetske proizvodnje za rukovanje kakvima su hrvatski piloti i tehničko osoblje osposobljeni tijekom ranije službe u JNA.[5] Prva 3 borbena aviona u zračne baze pod nadzorom hrvatskih vlasti preletjeli su dotadašnji piloti JRZ; Danijel Borović, Ivica Ivandić i Ivan Selak.[6][7]
Prema Danku Borojeviću nabavka zrakoplova za HRZ obavljana je preko Ukrajine. Iz bivših srednjoazijskih republika SSSR-a krajem 1993. i početkom 1994. nabavljeno je 40 aviona MIG-21 proizvedenih između 1972. i 1980., od kojih da je 24 uvršteno u eskadrile, a 16 ih je korišteno kao zaliha rezervnih dijelova. Istim putem da je sredinom 1993. godine pribavljeno i 15 borbenih helikopeta Mil Mi-24.[8] Drugi izvori tvrde da je nabavka naoružanja i zrakoplova - među kojima i transportnih helikoptera sovjetskog podrijetla - ostvarena u tajnim operacijama putem veza u Rusiji;[9] u svakom slučaju je u javnost dospio samo manji dio informacija o tim tajnim operacijama, od kojih relativno pouzdanima izgledaju podatci o vrsti i broju pribavljenih letjelica, te vremenu njihovog dolaska.[10] Kod akvizicija se uspjelo postići vrlo povoljne cijene, što je uvelike "poštedjelo" državni proračun zemlje u ratu.[11]
Prihvatu sovjetskog naoružanja pomoglo je uključivanje u redove HRZ znatnog broja osoblja koje je s tim oružanim sustavima prije rata radilo u Jugoslavenskom Ratnom Zrakoplovstvu. Stanoviti problem je postojao kod uvođenja borbenih helikoptera Mi-24 u uporabu, jer JNA takvih letjelica nije imao, te uopće nije u Hrvatskoj bilo osoblja potrebnog za korištenje te letjelice.
Tijekom 1995. u odlučujućim oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske, HRZ je dokazalo kako je postala važna borbena komponenta OSRH. Tada su, između ostalog, izvođene akcije zaštite zračnog prostora, jurišna djelovanja te desanti pješačkih postrojbi.[12]
Nakon pristupanja Hrvatske NATO-u piloti i zrakoplovi HRZ pružali su potporu međunarodnim vojnim misijama ISAF i KFOR.[13] U zrakoplovnoj bazi u Kabulu pripadnici Hrvatskog zrakoplovnog savjetničkog tima provodili su obuku i mentorirali afganistanske pilote helikoptera, zrakoplovne tehničare i tehničare letače na helikopteru Mi-17.[14] Prvi strani vojni pilot završio je školovanje 2010.[15], a od 2014. u HRZ su školovana 4 naraštaja vojnih pilota iz Sultanata Omana.[16][17]
HRZ je s preustrojem započelo 1. rujna 2007. godine, a postupak preustroja dovršen je krajem 2008. godine. U usporedbi s ranijim ustrojem smanjen je broj djelatnika te broj zrakoplovnih baza. Po novom ustroju, u sastavu HRZ-a su dva krila, i to 91. krilo Zagreb i 93. krilo Zadar, dok su 92. zb Pula i 95. zb Divulje ukinute. Letjelišta su u Lučkom, Puli i Divuljama. U Lučkom je smještena helikopterska eskadrila, u Zagrebu eskadrila borbenih aviona, a u Divuljama eskadrila transportnih helikoptera. U nekadašnjoj 92. zb Pula, 2019. je otvorena vojarna "Hrvatski branitelji Istre" u koju je razmješteno 140 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, djelatnika novog Središta za besposadne zrakoplovne sustave.[22][23]
Struktura HRZ-a:
Za obuku pilota HRZ raspolaže s 4 aviona Zlin Z-242L, 14 aviona Pilatus PC-9M i 8 helikoptera Bell 206B-3.
Nadzvučnu komponentu čine 4 lovačka aviona Mikojan-Gurjevič MiG-21bisD i 2 trenažna MiG-21UMD, koje bi u 2024. trebali zamijeniti novi višenamjenski borbeni avioni.
Za sudjelovanje u borbi protiv šumskih požara HRZ posjeduje 6 namjenskih aviona Canadair CL-415 i 6 Air Tractor AT-802.
U sastavu HRZ-a se nalazi 10 višenamjenskih helikoptera Mil Mi-171Sh. U 2022. uporabu su uvedena 4 višenamjenska helikoptera Sikorsky UH-60M Black Hawk[26] za potrebe specijalnih postrojbi, nakon čega se planira nabaviti dodatnih 8, od čega će 4 biti kupljena, a 4 donacija SAD-a.[27][28][29] Tijekom 2017. godine u službu je uvedeno 16 izvidničkih helikoptera Bell OH-58D(R) "Kiowa Warrior", koji su 2020. god. opremljeni protuoklopnim raketama "Hellfire"[30], a u 2022. nabavljene su i dodatne količine raketa "Hydra".[31]
Dva djelomično modernizirana transportna zrakoplova Antonov An-32B su prizemljena i ponuđena na prodaju. Tri starija trenažna aviona PC-9M prodana su 2017, dodatna tri su povučena iz uporabe i ponuđeni na prodaju. Posljednji od sedam borbenih helikoptera Mil Mi-24V povučeni su iz uporabe 2006. te su također ponuđeni na prodaju od 2015. 14 helikoptera Mi-8T/MTV-1 donirana su Ukrajini u 2023.[32][33]
Zemaljska protuzračna obrana, osim zračnog motrenja i navođenja, je izdvojena u Hrvatsku kopnenu vojsku odlukom Hrvatskog sabora 26. siječnja 2018.[34] Tom odlukom je i naziv grane iz Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana promijenjen u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.
Bojna zračnog motrenja i navođenja (ZMIN) opremljena je radarima Locheed Martin AN/FPS-117 dometa od približno 450 km; 5 postaja tog sustava razmješteno je na Sljemenu, u Borincima kod Vinkovaca, na Papuku, Učki i na Pelješcu).[35]
U ožujku 2018. prema preporuci povjerenstva Ministarstva obrane, Vlada Republike Hrvatske, jednoglasno je prihvatila prijedlog o nabavi 12 višenamjenskih zrakoplova F-16C/D Barak iz Izraela. Izraelska ponuda vrijedna 400 milijuna eura uz same avione uključuje i početni paket rezervnih dijelova (3 rezervna motora po avionu), obuku pilota-instruktora u Izraelu, simulator letenja vrijedan 20 milijuna eura, izgradnju nove i prilagodbu postojeće infrastrukture u 91. i 93. Zrakoplovnoj bazi te osnovni paket naoružanja.
Zajedno s izraelskim F-16 Barak u utrci su sudjelovali i američki F-16 Block 70/72 (odbijen zbog visoke cijene od 1.5 milijardi eura), grčki F-16C/D Block 30 (odbijen zbog zastarjele tehnologije i mogućih troškova nakon uvođenja u službu) te švedski JAS-39C/D Gripen koji uz visoku cijenu (900 milijuna eura) nije zadovoljavao ni uvjete povjerenstva da kupnja bude provedena kroz suradnju dviju države (Government to Government).[36]
Nakon posjete izraelske delegacije u Ministarstvo obrane RH 10. svibnja 2019. postalo je i službeno da će Hrvatska ipak morati, opet krenuti u nabavu novog višenamjenskog zrakoplova, shodno odluci SAD da odobri Izraelu da proda svoje F-16 Barak, ali bi Izrael morao vratiti zrakoplove u svoje prvobitno, to jest tvorničko stanje. Republika Hrvatska ne pristaje na ništa drugo osim izvornog F-16 Baraka, koji je odabran na provedenom natječaju i poništava odluku o nabavi.[37]
Novi zahtjev za ponudu višenamjenskog borbenog aviona dostavljen je Sjedinjenim Američkim Državama (Lockeed Martin F-16V Block 70/72) i Švedskoj (Saab JAS-39C/D Gripen MS20), a za rabljene avione Francuskoj (Dassault Rafale F3-R), Italiji (Eurofighter Typhoon Tranche 1 Block 5), te Norveškoj, Grčkoj i Izraelu (General Dynamics F-16 u verzijama AM/BM Block 20 i C/D Block 30). Odgovor se očekivao do svibnja, a konačan odabir do kolovoza 2020.[38][39] Zbog epidemije koronavirusa u travnju 2020. objavljeno je da se nabava borbenih aviona odgađa do daljnjega,[40] no zaprimanje ponuda je samo bilo odgođeno do 9. rujna 2020. Zaprimljene su četiri ponude[41] od Švedske, SAD, Francuske i Izraela, a evaluacija je trajala do prosinca 2020.[42]
Vlada Republike Hrvatske je 28. svibnja 2021. objavila odluku da se za novi višenamjenski borbeni avion Hrvatskog Ratnog Zrakoplovstva odabire francuska ponuda i borbeni avion Dassault Rafale F3-R. U skladu s ponudom, 10 jednosjeda i 2 dvosjeda bit će isporučeni HRZ-u tijekom 2024. i 2025. godine.[43] Vrijednost ponude iznosi 999 milijuna eura.[44][45][46][47] Ugovorima je osiguran i paket naoružanja zrak-zrak i zrak-zemlja za gađanje, raketiranje i bombardiranje ciljeva te obuka osoblja po načelu obuka obučavatelja.[48] Prva skupina zrakoplovno-tehničkog osoblja za održavanje aviona Rafale upućena je na obuku u Francusku Republiku u studenome 2022. godine, a prva skupina pilota upućena je na obuku za avion Rafale u zrakoplovnu bazu Francuskog ratnog zrakoplovstva u Mont-de-Marsanu u trajanju od 15 mjeseci 30. siječnja 2023.[49][50] Preuzimanje u vlasništvo Republike Hrvatske prvog od dvanaest nabavljenih višenamjenskih borbenih aviona Rafale održano je 2. listopada 2023. na službenoj svečanoj ceremoniji u Francuskoj.[51] U vojarni „Pukovnik Marko Živković” u Velikoj Gorici 25. travnja 2024. organiziran je svečani doček prvih šest od ukupno 12 višenamjenskih borbenih aviona Rafale.[52] Već 1. svibnja 2024. povodom svečanog obilježavanja 29. godišnjice operacije Bljesak borbeni avioni Rafale preletjeli su cijelo područje Republike Hrvatske.[53] Prve zajedničke letačke aktivnosti s avionima Rafale francuske ratne mornarice s francuskog nosača „Charles de Gaulle” na nebu iznad Republike Hrvatske održane su 10. svibnja 2024.[54]
Zrakoplov | Podrijetlo | Vrsta | Zrakoplov | U službi | Napomena |
---|---|---|---|---|---|
Borbeni avioni | |||||
Dassault Rafale | Francuska | višenamjenski | Rafale C F3-R Rafale B F3-R |
10 2 |
6 isporučeno 25. Travnja 2024.[55] |
Mikojan-Gurjevič MiG-21 | SSSR | borbeni
školski |
MiG-21bisD MiG-21UMD |
4 2 |
u službi od 1992. |
Protupožarni avioni | |||||
De Havilland Canada DHC-515 | Kanada | protupožarni | DHC-515 | 2 | isporuka 2028. |
Canadair CL-415 Superscooper | Kanada | protupožarni | CL-415 | 6 | u službi od 1996. |
Air Tractor AT-802 Fire Boss | SAD | protupožarni | AT-802A
AT-802F |
5 1 |
u službi od 2001. |
Helikopteri | |||||
Mil Mi-17 | Rusija | transportni, borbeni | Mi-171Sh | 10 | u službi od 2008. |
Sikorsky UH-60 Black Hawk | SAD | transportni, borbeni | UH-60M | 4 + 8 | u službi od 2022. |
Bell OH-58 Kiowa Warrior | SAD | izvidnički, borbeni | OH-58D(R) | 15 | u službi od 2017. |
Bell 206 Jetranger | SAD | školski | 206B-3 | 8 | u službi od 1997. |
Školski avioni | |||||
Pilatus PC-9 | Švicarska | školski, nadzorni | PC-9M | 14 | u službi od 1996. |
Zlin Z-242 Guru | Češka | školski | Z-242L | 4 + 1 | u službi od 2007. |
Izvori:[56][57][58][59][60][61][62][63][64][65][66][67][68][69][70][71][72][73] |
12. prosinca obilježava se svake godine kao Dan Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, u znak sjećanja na 12. prosinca 1991. godine, kada je ustrojeno zapovjedništvo HRZ-a i PZO-a.
Nakon proslave 2019. godine ministar obrane Krstičević predložio je da se kao Dan Hrvatskog ratnog zrakoplovstva uzme 25. listopada. Predloženi je taj nadnevak je tad je legendarni pilot Rudolf Perešin napravio povijesni prelet u Hrvatsku. Prelet je bio velika prekretnica u razvoju HRZ-a, a Perešin se je u tim teškim trenutcima usudio reći da je Hrvat i da neće pucati na svoj narod.[81]
|journal=
(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
[1] Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. ožujka 2008. (Wayback Machine)
|