Celerolike | |
---|---|
Apium graveolens | |
Sistematika | |
Carstvo: | Plantae |
Divizija: | Magnoliophyta |
Razred: | Magnoliopsida |
Nadred: | Asteranae |
Red: | Apiales Nakai |
Baze podataka | |
Celerolike (lat. Apiales), biljni red iz razreda Magnoliopsida (Dvosupnice) koji obuhvaća 7 porodica, od kojih je najvažnija Apiaceae ili štitarke.
Ime roda Apium po kojem su red i porodica dobili ime dolazi od grčke riječi apex (= glava), jer su pobjednike kitili vijencem ove biljke. Najpoznatzija vrsta je celer ili Apium graveolens, poznati začin jakog mirisa, čije ime graveolens znači jakog mirisa.[1]
Red je raširen u obje Amerike (osim Arktika), Srednjoj i Južnoj Americi, čitavoj Africi (osim Sahare), Europi, Maloj Aziji, Jugoistočnoj Aziji, Australiji i Oceaniji, a najrasprostranjenija među njima su porodice Apiaceae i Araliaceae.[2]
Apiales je red od oko 3500 do 4000 vrsta asterida, velikog nadreda cvjetnica. Red Apiales dijeli se na dvije velike porodice i jednu manju. Većina Apiales pripada ili brestanjevkama (Araliaceae) ili Apiaceae štitarkama (porodica celerovke), također poznatoj kao Umbelliferae. Iako svaka od ovih skupina ima svoje posebne karakteristike, dvije također imaju mnogo toga zajedničkog. I Apiaceae i Araliaceae široko su rasprostranjene, vjerojatno zato što obje imaju mnogo promiskuitetnih članova, tako nazvanih jer ih može oprašiti niz različitih organizama. Osim toga, mnoge vrste iz obje skupine dijele sposobnost samooprašivanja. Članovi obiju porodica također obično imaju male jednostavne cvjetove s jednom ovulom (nezrelo sjeme) u svakoj lokuli (cvjetnoj komori).[3]
Najizrazitija značajka među Apiales je tendencija da cvjetovi budu raspoređeni u cvatove. Kišobran je skup cvjetova kod kojih svaka cvjetna stabljika raste iz iste točke na vrhu stabljike, raspored koji izgleda poput rebara kišobrana okrenutih iznutra prema van. Cvjetovi se tako skupljaju u disk, promičući svoju prisutnost oprašivačima kao grupu umjesto pojedinačno.[3]
Araliaceae je porodica srednje veličine s kozmopolitskom rasprostranjenošću. Neki poznati članovi uključuju bršljan i ginseng, kao i mnoge tropske i umjerene biljke, grmlje i drveće. Postoji oko 55 rodova i 700 vrsta u ovoj porodici. Ginseng, kao i drugi medicinski proizvodi i stimulansi, neke su od popularnijih gospodarskih namjena ovih biljaka, iako se ova skupina koristi i za druge, uključujući proizvodnju rižinog papira i sadnju ukrasnog bršljana, kao što je Hedera helix.[3]
Apiaceae (Umbelliferae), nasuprot tome, doista je vrlo velika porodica, s otprilike 300 rodova i 2500-3000 vrsta. Bila je to prva porodica cvjetnica koju su priznali botaničari, krajem 16. stoljeća, i prva skupina biljaka koju je Robert Morrison 1672. podvrgnuo sustavnom (klasifikacijskom) proučavanju. Apiaceae je prvenstveno poznata po mrkvi, celeru, komoraču, peršinu, pastrnaku, kukuti i mnogim začinskim biljem. Anis, kumin, korijander i kopar među mnogim su začinima i kulinarskim aromama dobivenim od ovih biljaka. Začinsko bilje iz ove porodice gotovo je kozmopolitsko i uglavnom se nalazi u umjerenim planinama.[3]
Uz Araliaceae i Apiaceae, nedavno je Apialesu pridodana i treća skupina. Pitosporovke (Pittosporaceae) je srednje velika porodica pretežno zimzelenog drveća i grmlja, od kojih su mnogi penjačice. Za razliku od svojih široko rasprostranjenih srodnika, Pittosporaceae je ograničen na tropske krajeve Starog svijeta, a osam od devet njegovih rodova su endemični za Australiju. Postoji samo 200 do 250 vrsta u ovoj obitelji, a primarno se koristi kao ukras, iako se neki Pittosporum koriste za drvo.[3]
Fosili lišća i stabljike rijetki su za Apiales. Međutim, zapis o peludi seže do krede. U paleocenu se može pronaći fosilni pelud koji se može pripisati Araliaceae, a u eocenu se može identificirati fosilni pelud koji pripada Apiaceae.[3]