Annie Ernaux rođena Duchesne (1. rujna 1940. u Lillebonn, Francuska) je francuska spisateljica, profesorica književnosti i dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2022.
Annie Ernaux je odrasla u malom gradiću Yvetot u Normandiji u kojem su njezini roditelji vodili kafe sa prodavaonicom miješane robe. [1] Početkom 60-tih je jedno vrijeme radila u Londonu kao Au-pair djevojka, iskustvo o kojem je kasnije pisala u svojoj knjizi Mémoire de fille (Sjećanja jedne djevojke, 2016).[2] Nakon studija književnosti na sveučilištu u Rouenu predavala je francuski jezik i književnost u srednjoj školi te je krajem 70 –tih započela sa radom u Nacionalnom centru za obrazovanje na daljinu (CNED), gdje predavala 23 godine. [3] Phillipe i Annie Ernaux imaju dva sina, brak je razveden početkom osamdesetih.
Započela je karijeru spisateljice sa knjigom Les Armoires vides (1974), novelom autobiografskog karaktera. 1984 je dobila Renaudot nagradu za knjigu La place u kojoj piše o svom odnosu sa ocem, iskustvu odrastanja u malom francuskom gradiću te selidbu iz rodnog mjesta njezinih roditelja u novu životnu fazu studiranja i odrastanja.[4]
Annie Ernaux se vrlo rano prestala baviti fikcijom i okrenula se autobiografskim temama, njezina djela su kombinacija povijesnih događaja i osobnih iskustava. Ona opisuje socijalni uspon roditelja u La place i La honte, tinejdžerske godine u Ce qu’ils dissent ou rien, svoj brak u La femme gelee, strastvenu aferu sa muškarcem iz istočne Europe u Passion simple [5] , Alzheimerovu bolest u Je ne suis pas sortie de ma nuit, smrt majke u Une femme, te oboljenje od raka dojke u L’usage de la photo. Memoari Les annes (Godine) slavljeni su kao remek-djelo i prevedeni na brojne svjetske jezike [6]. Annie Ernaux prvi put piše o sebi u trećem licu (elle) i opisuje na vrlo slikovit način Francusku nakon drugog svjetskog rata bis ranih 2000-ih. Piše o ratu u Alžiru, radijskim i televizijskim emisijama, o manifestima za pravo na pobačaj, nuklearnim prijetnjama i naprecima tehnologije. Susrećemo se sa modama, željama i preobražajima generacija te povijesnim događajima i ličnostima [7]. „Ovo je autobiografija kakvu niste nikad čitali. Roman Godine ozbiljna je i hrabra knjiga, U traganju za izgubljenim vremenom našeg doba medijske dominacije i konzumerizma, naše epohe apsolutnog robnog fetišizma.“[8].
Ernaux je poznata zagovornica ljevičarskih inicijativa za socijalnu pravdu. Podržavala je predsjedničkog kandidata 2012 Jean-Luc Mélenchon [9] te proteste Žutih prsluka [10]. Uvijek je iznova naglašavala da podržava BDS pokret (pokret koji traži politički i ekonomski bojkot Izraela)te je potpisala peticiju za puštanje na slobodu Georgesa Abdallah, koji je 1982. osuđen na doživotan zatvor zbog atentata na američkog vojnog atašea Charlesa R. Raya te izraelskog diplomatu Yacova Barsimantova[11]. Nakon objave dodjele Nobelove nagrade, Ernaux je iskazala svoju solidarnost sa protestima u Iranu rasplamsanih nakon smrti mlade Iranke, koja je umrla u pritvoru policije za moral.