Mjenica (koja se ponekad naziva i obveznica) je vrijednosni papir koji služi kao sredstvo plaćanja i osiguranja plaćanja. To je pravni instrument (tačnije finansijski instrument i dužnički instrument) u kojem jedna strana (kreator ili izdavalac) pismeno obećava da će platiti određeni iznos novca drugoj strani (primalac plaćanja), bilo u određenom ili odredivom budućem vremenu ili na zahtjev primaoca plaćanja, pod određenim uslovima i odredbama.
Mjenica je u upotrebi već 700 godina.[1] Služila je kao prvi korak uvođenja novčanica i bankovnih računa za plaćanje. U Genovi (Đenovi) u 12. vijeku trgovci su koristili potpisani dokument "lettres de foire" za izmirenje dugova, čija osnova se kod današnjih mjenica i čekova ne razlikuje mnogo.[2]
SFRJ već 1946 potpisala sporazum o opticaju mjenica. U današnjoj BiH je 1992 donesen Zakon o mjenici. Isti je prestao važiti donošenjem Zakona o mjenici u 2000 godini za teritoriju Federacije. Poslovanje s mjenicama, po Ženevskoj konvenciji iz 1930. ima sljedeća načela:
Mjenica je strogo formalna pismena isprava.
Prava vezana za mjenicu ima ona osoba koja je posjeduje.
Dužnik nama pravo prigovora na imatelja (onog koji posjeduje) mjenice. Vjerovnik može po brzom postupku ostvariti plaćanje. Dužnik je obavezan platiti iznos zapisan u mjenici.
Mjenični dužnik je solidarno dužan isplatiti mjeničnu sumu. Svi potpisnici na mjenici su odgovorni za ispunjenje (mjeničnih) obaveza. Svaki mjenični dužnik odgovara neposredno mjeničnom vjerovniku.
Svaki dužnik stavljanjem potpisa na mjenicu odgovara samostalno.Pravni odnosi izmežu dužnika i vjerovnika su uređeni zakonom o mjenici.
Trasirane mjenice koriste se kod pravnog odnosa triju osobe:
Dužnik izdaje mjenicu kao izdavatelj i on direktno plaća dug vjerovniku. Kod ove varijante nedostaje "trasat", odnosno garancija da će dug vjerovniku biti isplaćen.
Prema članu 62. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini je zabranjena upotreba mjenica i čekova kod zaključenja ugovora o potrošačkom kreditu.