Lehitski jezici su malena skupina zapadnoslavenskih jezika koji se govore ili su se govorili na području današnje Poljske gdje se još govore poljski, šleski i kašupski, i sjeveroistoku Njemačke gdje se govorio (danas izumrli) polapski jezik.[1]
Karakteristike
Karakteristike lehitskih jezika uključuju:[2]
- Očuvanje nosnih samoglasnika.
- Razvoj praslavenskih ě, e, ę u a, o, ǫ prije tvrdih alveolarnih suglasnika (ili drugih sličnih diferencijacija ovih samoglasnika u zavisnosti od dijalekta). To dovodi do alternacija kao što su moderni poljski lato ("ljeto", nominativ) naspram lecie (lokativ), pięć ("pet") nasuprot piąty ("peti").
- Zadržavanje praslovenskog * dz kao afrikata, a ne kao običnog frikativa z.
- Nedostatak g → ɣ tranzicije. Poređenje poljske góra i češke horu ("planina").
- Takozvana četvrta palatalizacija velara na poljskom i kašupskom jeziku: / k ɡ /> [kʲ ɡʲ] ispred prednjeg samoglasnika /e/.[3]
Etimologija
Pojam lehitski odnosi se na jezike ove grupe i na slavenske narode koji govore tim jezicima (poznati kao lehiti). Izraz je povezan s imenom legendarnog poljskog pretka Lechom i imenom Lechia pod kojim je Poljska nekada bila poznata.
