Dalmacija (rimska provincija) sa ovim imenom javlja se u I. stoljeću n.e, nakon disolucije provincije Ilirik. Ime je nastalo prema imenu ilirskog plemena Dalmati.
Nakon dva stoljeća turbulentnih odnosa sa Rimskom republikom sudbina ilirskog svijeta riješena je za vrijeme Augusta Oktavijana. U toku „ilirske kampanje od 35-33 godine osvojena je čitava Ilirija i sklopljeno primirje. Ilirske oblasti dinarskog pojasa i panonskog bazena uvedene su u rimski državni i imperijalni okvir 27. god p.n.e pod zajedničkim imenom provincija Ilirikum.
Do podjele ilirika na dvije nove provincije, Gornji Ilirik/Dalmacije i Donji Ilirik/Panonije, došlo je 8. g.n. e., odmah nakon bitke na rijeci Bat{h)inus, u kojoj bili su poraženi Breuci sa svojim panonskim saveznicima. Do te je podjele došlo radi lakšeg vođenja rata protiv Ilira predvođenih Batonom, koji se nastavio u područjima južno od dinarskih.[1]
Najveći dio današnje Bosne i Hercegovine našao se u provinciji Dalmaciji. Sjeverni dio uz rijeku Savu pripao je provinciji Panoniji. Provincija je predstavljala skup autonomnih jedinica koje su mogle biti i rimskog municipalnog tipa i peregrinske civitas. Jedan dio osvojenog teritorija proglašen je za državnu zemlju (plodna tla, rudnici, vojni logori), ali je potčinjenim peregrinskim civitates ostavljena izvjesna autonomija.[2]
Najpotpunije podatke ο ilirskim civitates Dalmacije u rano carsko doba navodi Plinije Stariji (umro 79. . n. e.) u svom velikom enciklopedijskom djelu Naturalis:
Provincija bila je podijeljena u tri sudbena konventa (conventus iuridicus), u kojima su Iliri pred rimskim sudom iznosili razne domaće sporove: sjeverni konvent sa središtemu u Scardoni (Skradin), kojem su pripadali Japodi i 14 liburnskih civitates (conventus Scardonitanus); srednji u Saloni, u kojem su živjeli Dalmati, Dicioni, Mezeji, Sardeati idruga (manja) plemena(conventus Salonitanus), te južni u Naroni (conventus Naronitanus), s brojnim plemenima u Bosni istočno doline Vrbasa i u cijeloj Hercegovini, Crnoj Gori i dijelu Albanije.[2]
Rimski legati
Od 9. g. n. e. pa do cezara Gaja Flavija Valerija Konstancija (281—283/4. g.), kasnijeg cara (293—305), Dalmacijom su kao guverneri upravljali carski legati konzularnog ranga (legatus Augusti pro praetorè), ujedno vojni i civilni namjesnici. Za to vrijeme izmijenilo se preko pedeset carskih legata, među kojima su se svojom aktivnošću (organizacija uprave, javna sigurnost, izgradnja komunikacija, odre-đivanje međa između plemenskih teritorija zbog sukoba oko šuma, voda i ispaša itd.) posebno istakli Tiberijev namjesnik Publije Kornelije Dolabela (P. Cornelius Dolabella leg. pro pr. Divi Augusti et Ti. Caesaris Augusti, CIL III 1741, Obod kod Cavtata), graditelj cesta i upravnog sistema (14. do 20. g. n. e.), i Lucije Volusije Saturnin (34—40?), koji je nastavio Dolabelino djelo na uređenju granica između plemenskih teritorija. Dolabelinih sedam godina bio je početak polumilenijumskog održanja rimske vlasti i stabilnosti provincije Dalmacije. [3]
Brojni su legati ostali nepoznati, ili vrlo slabo poznati (anonimni), i pored fragmentarnih natpisa. Završetkom IV. građanskog rata završena je era julijevaca koju karakteriše saživljavanju ilirskog, peregrinskog elementa sa Rimskom državom kao cjelinom.
Rimsko građanstvo i municipiji
Dolaskom nove „dinastije“ na princepsko dostojanstvo, za ilirske provincije je započelo sasvim novo doba. Učešće velikog broja ilirskih provincijalaca u pobjedničkoj vespazijanovskoj frakciji kao posljedicu imalo i njihovo unapređenja i nagrade, i to u vidu dodjele rimskog građanstva ili uzdizanja u legionarski vojni sistem. Dalmacija je promatrana kao lojalna provincija, zaslužna za uspon Vespazijana, pa je to imalo odraza i u dodjeli rimskog građanstva. Sada se širom Dalmacije na epigrafskim spomenicima nailazi na gentilno ime Flavius, i to uglavnom među elitom. Epigrafski natpisi mogu svrstati se u tri grupe:
- Domorodac koji još nema civiteta obično nosi samo svoje lično ime (Nepos CIL III 9853 – Lištani), ponekad prošireno očevim imenom (Bato Beusantis CIL XIII 6538 - Mainhardt).
- U daljem razvitku domaće onomastičke formule pojavljuju se i gentilno (porodično) ime, nešto kao naše prezime, kao u primjeru (Scenobar(b)us Tizius CIL III 2775 -Rider).
- Pravi rimski građanin ima tročlanu onomastičku formulu (tria nomina), tipa P(ublio) Aelio Victori(GZM n. s. 33, 1978,124 Isakovci), u kojem je prvi dio prezime (praenomen) i ime(nomen gentile) dobio od cara koji je podijelio civitet, a na kraju kognomen(cognomen),u stvari, osobno ilirsko ime novog građanina, u ovome slučaju latinski kalk njegova ilirskog imena.[3]
Proces širenja romanizacije i dodjele rimskog građanstva u toku II. st. n. e. za vrijeme Trajana, Hadrijana te Antonina Pija, Marka Aurelija i Komoda je zahvatila sve oblasti provincije Dalmacije i mnogi „novi“ Rimljani su bili nosioci ulpijevskog, elijevskog ili aurelijevskog gentilnog imena. To je sa sobom povlačilo i proces prerastanja peregrinske civitates organizacije u municipalnu strukturu. Još uvijek ne može se pouzdano odgovoriti kada su peregrinske civitates nestale i kada je čitava provincija bila ustrojena po municipalnom načelu, ali se najčešće navodi 212. godina.
Nestanak rimske provincije
Od 480. god. n. e. provincija Dalmacija se našla u okviru Odoakarovog kraljevstva, zatim po ostrogotskom dinastijom Amala, da bi već na samom početku Justinijanove rekonkviste prema zapadu bila stavljena pod vlast Konstantinopolisa. Velike slavenske upade doživjela je 550. i 597. god. n. e. Po Prokopiju, Slaveni tada počinili su strahovita nedjela po romejskom Balkanu i tako je započeo završni čin postojanja drevnog Ilirika. Ime se zadržalo do današnjih dana.