Octave Mirbeau | |
---|---|
![]() | |
Biografske informacije | |
Rođenje | 16. februar 1848 Trévières |
Smrt | 16. 2. 1917. (dob: 69) Pariz |
Obrazovanje | |
Zanimanje | pisac, novinar |
Opus | |
Književni pravac | impresionizam, ekspresionizam |
Književne vrste | roman, drama, likovna kritika |
Jezik | francuski |
Znamenita djela | |
*Le Journal d'une femme de chambre (1900)
|
Oktav Mirbo (fr. Octave Mirbeau) (Trevier, 1848 - Pariz, 1917) je francuski romanopisac i angažovan intelektualac.
Posle dugogodišnjeg „prostituisanja“ svoga pera i pisanja za novac u tuđe ime, Mirbo je doživeo uspeh prvim romanom koji je potpisao svojim imenom, Golgota (Le Calvaire, 1886). Zatim je objavio Opata Žila (L'Abbé Jules, 1888), prvi francuski roman u kome se oseća uticaj Dostojevskog i Sebastijena Roka (Sébastien Roch, 1890), uzbudljivu pripovest o silovanju jednog maloletnika od strane katoličkog sveštenika. Njegova dva najčuvenija romana su Vrt mučenja (Le Jardin des supplices, 1899), u kome pokazuje “zakon ubistva” koji upravlja ljudskim društvima i Dnevnik jedne sobarice (Le Journal d'une femme de chambre, 1900), oštru satiru uperenu protiv francuskog društva iz “Belle Époque”, roman prema kome su Žan Renoar (1946) i Luis Bunjuel (1964) snimili film. U svoja dva poslednja romana, Registarska tablica 628-E8 (La 628-E8, 1907), u kome je reč o putovanju automobilom kroz Belgiju, Holandiju i Nemačku i Dingo (1913), čiji je junak njegov sopstveni pas, Mirbo odbacuje poetiku realističkog romana XIX veka.
U pozorištu, Mirbo je doživeo veličanstveni uspeh zahvaljujući svojoj velikoj komediji naravi i karaktera, Posao je posao (Les affaires sont les affaires, 1903), u kojoj se pojavljuje novi tip poslovnog čoveka, Izidor Leša. Prikazano je i šest Mirboovih neobično modernih jednočinki pod naslovom Farse i moraliteti (Farces et moralités).
Angažovani intelektualac anarhističke inspiracije, Mirbo je bio strastveni branitelj kapetana Alfreda Drajfusa i žestoko je kritikovao političke institucije građanskog društva i kapitalističku ekonomiju. Čitavo delo ovog velikog demistifikatora ima za cilj da otvori oči svojim čitaocima i da ih natera da “pogledaju Meduzu u lice”.
Umetnički kritičar obdaren velikom lucidnošću i dobrim ukusom, Mirbo je branio Kloda Monea, Kamija Pisaroa, Vinsenta van Goga i Ogista Rodena i učinio je poznatim Van Goga, Kamij Klodel i Aristida Majola. Njegovi članci objavljeni su, u dva toma, pod naslovom Estetičke bitke (Combats esthétiques, 1993).