Laonik Halkokondil (grč. Λαόνικος Χαλκοκονδύλης, oko 1425–oko 1490) bio je vizantijski istoričar i jedini Atinjanin kojega poznaje istorija vizantijske književnosti.

Dela poznovizantijskih istoričara koji su doživeli pad Carigrada 1453. godine bitno se razlikuju od ranijih istorijskih dela pre svega svojom tematikom, zatim kompozicijom, a onda i jezikom. Pošto su svi savremenici i svedoci pada Carigrada, kod njih se kao glavna tema pripovedanja javlja širenje i pobeda turske, osmanlijske države. Laonik Halkokondil bio je već i turski rob. On je bio učenik filozofa i humaniste Gemista Plitona.

U svom delu Prikazi iz istorije (Ἀποδείξεις ἱστοριῶν, 10 knjiga) Halkokondil uvodi jednu novinu u kompoziciji, a to je prethodni kratak pregled svetske istorije, od starih Asiraca do postanka Osmanlijskog carstva; zatim detaljno prikazuje epohu osmanlijskih osvajanja i propasti Vizantije; delo se završava zauzećem Lemnosa 1463. godine. Prikazujući borbe balkanskih naroda s Osmanlijama, Halkokondil, kao i drugi istoričari ove epohe, ne ispoljava prema tim narodima ono oholo prezrenje koje su prema njima pokazivali vizantijski pisci prethodnih vekova. Halkokondilova su saopštenja verodostojna, pa njegovo delo predstavlja jedan od najvažnijih istorijskih izvora za poslednjih 150 godina Vizantijskog carstva. Pisac pad Carigrada opravdano smatra događajem sa dalekosežnim posledicama i poredi ga sa osvajanjem Troje. Međutim, kao što je slučaj s mnogim drugim vizantijskim piscima, u hronologiji nije pouzdan. U delu se nalaze i obrisi običaja i kultura Engleske, Francuske i Nemačke, čiju su pomoć Grci nastojali dobiti kako bi se odbranili od Turaka.

Halkokondil se odlikuje literarnom veštinom i nesumnjivim smislom za istoriju. Jezik je u duhu koji je nagovešten humanističkom preokupacijom Ane Komnine: to je imitiranje Herodota i Tukidida, izveštačeno i u osnovi neuspelo. Ipak, jezik mu je uglavom čist i tačan, stil jednostavan i jasan. Međutim, tekst nam se sačuvao u veoma lošem stanju, pa se mnoga mesta teško mogu pročitati. Zabunu izaziva i to što je za narode koji su živeli u njegovo doba koristio arhaistična imena naroda koji su davno sišli s istorijske pozornice: Geti (Γεταί), Dačani (Δάκες), Liguri (Λίγυρες), Misijci (Μυσοί), Peonjani (Παίονες) itd. Raširena upotreba termina "Grci" (Ἕλληνες) da bi se označili Vizantinci doprinela je povezivanju antičke grčke civilizacije s modernom.

Literatura

• The Historical worki of Laonicus Chalcocondyles was first published in 1615 by J. B. Baumbach.
• The two best editions are: Historiarum Libri Decem, ed. I. Bekker, Corpus Scriptorum Historiae Byzantinae (Bonn 1843) and Historiae Demonstrationes, 2 vols., ed. E. Darko, (Budapest 1922-7). The text can also be found in J.-P. Migne, Patrologia Graeca, volume 159.
• A French translation was published by Blaise de Vigenère in 1577 with a later edition by Artus Thomas, with valuable illustrations on Turkish matters.
• An English translation of Books I-III can be found in Laonikos Chalkokondyles. A Translation and Commentary of the Demonstrations of Histories, trans. Nikolaos Nikoloudis (Athens 1996) and of Book VIII in J.R. Melville Jones, The Siege of Constantinople: Seven Contemporary Accounts (Amsterdam 1972), str. 42-55.
• There is a biographical sketch of Laonicus and his brother, Demetrius Chalcondyles in Greek by Antonius Calosynas, a physician of Toledo, who lived in the latter part of the sixteenth century: see in C. Hopf, Chroniques Gréco-romanes (Paris 1873), str. 243-5.

Vidi takođe:

• E. Darko, 'Zum leben Laonikos Chalkondyles', Byzantinische Zeitschrift 24 (1923-4) 29-39
• Jonathan Harris, ‘Laonikos Chalkokondyles and the rise of the Ottoman Empire’, Byzantine and Modern Greek Studies 27 (2003), 153-70
• Karl Krumbacher, Geschichte der byzantinischen Litteratur (Berlin, 1897).
• William Miller, 'The last Athenian historian', Journal of Hellenic Studies 42 (1922), 36-49
• Nikolaos Nikoloudis, 'Laonikos Chalkokondyles on the Council of Florence', Ekklesiastikos Pharos 3 (1992) 132-4.
• Speros Vryonis, ‘Laonikos Chalkokondyles and the Ottoman budget’, International Journal of Middle East Studies 7 (1976), 423-32, and reprinted in Vryonis, Studies on Byzantium, Seljuks and Ottomans, No. XII.