Σοφοκλης

Sofoklo (Σοφοκλης; Kolon, predgrađe Atene 495. pr. Kr. - Atena, 406. pr. Kr.) bio je starogrčki dramatičar. Jedan je od trojice velikih grčkih tragičara, zajedno s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko 130 drama, od čega 20 satirskih. Sačuvano je sedam tragedija:

Sačuvan je i odlomak satirske drame „Sljednici” („Tragači”, „Lovački psi”) koji je 1911. pronađen na jednom egipatskom papirusu.

Život

Sofoklo je bio na prilično visokim državnim položajima. U ratu sa Samom bio je član strateškog saveza zajedno s Periklom. Radio je kao diplomat, političar i svećenik. Osnovao je zajednicu za Muze koja je okupljala najslavnije umjetnike toga doba.

Epitaf mu glasi: "Krijem u ovom grobu Sofokla, koji je prvi mjesto stekao tragičkom umjetnošću, najčasniji ukras."

Kao i Eshila, Aristofan ga je portretirao u svojim „Žabama”, a također i Frinih u svojim „Muzama”.

Plutarh opisuje kako se Sofoklo prvi put natjecao i odmah odnio prvu nagradu, a Eshil je teško podnio taj poraz. Stari izvori tvrde da Sofoklo nikad nije bio posljednji u natjecanju te da je imao dvadesetak pobjeda (Eshil ih je imao 13, a Euripid 5, od čega je jedna posmrtna). S „Filoktetom” je također dobio prvu nagradu, a tragedija je značajna po tome što se junak pokušava ubiti na samoj pozornici, što je za tadašnje poimanje tragedije bilo nečuveno.

Dramske inovacije

Sofoklo u tragediju uvodi trećeg glumca i pojačava dramsku radnju. Povećava kor s 12 na 15 osoba, no smanjuje mu utjecaj. Njegov kor ne utječe na radnju - on je samo pasivan promatrač koji sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu ne uzdiže nad običnim ljudima. Sofoklo je prvi tragičar koji je uveo junakinje u svoje tragedije.

Njegovi likovi nisu više bogovi i idealizirana bića kao kod prijašnjih pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Iz svih njegovih tragedija izviru duboko čovjekoljublje i visoka moralna načela koja upravljaju postupcima likova. Radnju pokreće slobodna ljudska volja. Sofoklovi su likovi psihološki produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila.

Već su stari Grci sami odredili odnos između Sofokla i Euripida: "Sofoklovi likovi onakvi su kakvi trebaju biti, a Euripidovi kakvi doista jesu."[1]

Karakteristike

Sofoklovo se shvaćanje života temelji na religiji i mitovima. Bitno je poštovanje bogova molitvom i žrtvama te izvršavanje njihovih naredbi. Njegovu religioznost odlikuje moralna strogost koja se zasniva na pokoravanju i poštovanju božanskih autoriteta, čija je volja apsolutna i određuju što je pravedno i moralno. Čovjekova samostalnost, neovisnost i vlastito mišljenje podložni su božanskoj volji i zakonima. Čovjekovim životom upravljaju nerazumna i tajanstvena sila te potpuna moć bogova - on ne može utjecati na svoju sudbinu i buniti se protiv nje:

"Ne želi ništa više jer dosuđenoj
Sudbini smrtnik umaknuti ne može." („Antigona”)

Čovjek mora podnositi sve što mu dosude bogovi. Tako i Edip pada kao žrtva proročanstva, volje bogova i zle sudbine.

Tematiku je preuzimao iz mitova i Homerovih djela. Za razliku od Eshila, bogovi nisu u središtu dramske radnje. Osnovu tragične radnje kod Sofokla čini slobodna ljudska volja, a radnja se pokreće aktivnošću samih protagonista. Oni su odlučni i do kraja slijede svoje ideale. Njegovi su tragični junaci idealizirani. Njihove karaktere naglašava i uvođenjem junaka sa suprotnim karakternim crtama od protagonista, na primjer: suprotnost hrabroj i odlučnoj Antigoni je plašljiva Ismena.

Zanimljivosti i anegdote

Citati

Izvori

  1. Hrvatsko kolo, Matica hrvatska, Zagreb, godište 23, 1942., str. 143

Vanjske poveznice

Logotip Wikicitata Wikicitati imaju zbirke citata o temi Sofoklo