Luk[1] je konstruktivni i dekorativni element u arhitekturi. On predstavlja gornji završetak otvora u zidu ili među stubovima, obično izveden tehnikom svođenja.[2]
Luk se prvi put razvio u Mezopotamiji, Asiriji, starom Egiptu te Etruriji. Kasnije su ga usavršili Rimljani. U srednjem vijeku luk je postao važna tehnika gradnje katedrala. Prihvativši rimski luk, oslonjen na grčke stubove, i posebno bizantijski stil, islamski graditelji su doprinjeli raznovrnosti, oblikujući tipičan potkovičast luk (zaobljen luk sa izbočenim osloncima).[3]
Commons ima datoteke na temu: Luk (arhitektura) |